Moderna Odiseja kazališnim brodom

"Prije pet mjeseci je skoro cijela stvar propala", priča voditeljica projekta Matilda Sundström. Tada je ona trebala odlučiti hoće li otputovati u Sankt Peterburg gdje je trebao startati projekt "Meeting the Odyssey": kazališna turneja brodom koja bi se protezala na tri ljeta i obišla cijelu Europu. Taj mega-projekt financiran sredstvima Europske unije trebao je uključivati preko stotinu sudionika iz 11 zemalja koji bi se stalno izmjenjivali. A slučaj je htio da je planirani termin početka turneje pao u vrijeme kada su svi pričali o Ukrajini i pozivali na bojkot Rusije. Ali organizacijski tim sastavljen od redatelja iz Italije, Finske, Danske i Rusije je rekao: "Baš sada trebamo ovo napraviti!"

Pobjeda nad ruskom birokracijom

Kada je 100 godina stari, veliki dvojarbolaš pod estonskom i europskom zastavom uplovio u nekadašnji ruski carski grad, bio je to sjajan osjećaj, prisjećaju se organizatori. I pobjeda nad ruskom birokracijom. Jer svaki pojedini predmet na brodu morao je prethodno biti fotografiran i stavljen na popis predan ruskim vlastima.

"Mi dolazimo iz slobodnih zemalja i to nam je još jednom otvorilo oči da su drugdje stvari puno kompliciranije", kaže talijanski redatelj Michele Losi. Naravno da su organizatori od samog početka pred očima imali rusku cenzuru. Glumci su znali da se na pozornici ne smije psovati niti pokazivati golotinja, da ne smije biti tematizirana homoseksualnost niti vjera. Ali unatoč svim tim ograničenjima predstava "Memories of Life" pogodila je živac ruske publike i otvorila dijalog između glumaca i gledatelja. Bazirana na Homerovoj "Odiseji", ona tematizira starenje, odnos povijesti i osobnih sjećanja. "Toliko interesa i takvu mješavinu gledatelja iz bivšeg Sovjetskog Saveza nismo očekivali", kaže Michele Losi.

Odiseja u svakodnevici modernih Europljana

"Meeting the Odyssey" nije samo kazališna turneja s četiri predstave čija je okosnica Homerov ep, već i svojevrsna potraga za smislom: koje značenje još ima ovaj ep u svakodnevici modernih Europljana? Kako izgledaju njihove osobne "odiseje"? Ta pitanja tema su popratnih radionica. Dankinja Sonja Kjaer je prevoditeljica za migrante. Ona sudjeluje u jednoj radionici u Kopenhagenu jer je zanimaju granice individualnog angažmana. Granice "koje su povukli bogovi" - dakle, danas država - koje ne smiju biti prekoračene ili koje bi upravo trebale biti prekoračene.

Ta dilema je muči u njezinoj svakodnevici s migrantima. Ona ima malo kazališnog iskustva, baš kao i video-umjetnica Charlotte Andreasen koja također sudjeluje u ovom kazališnom eksperimentu. I jednu i drugu čini nervoznom spoznaja da će rezultati workshopa biti javno prezentirani. Ali važna iskustva koja su skupile na palubi kazališnog broda su kod obje jača od treme: u direktnom kontaktu s glumcima i posadom broda se na putu u Helsingör rodila neka nova, posebna energija, kažu obje.

Europa u malome

"Ovdje se mogu naći svi europski problemi u malome", smatra Toomas Ojasu, uvijek dobro raspoloženi estonski vicekapetan "Hoppeta". On obožava svoj brod i danonoćno pazi da se niti jedna od 23 osobe na brodu ne vrti tamo gdje joj nije mjesto. Skučenost prostora, mješavina jezika, sve je to već jedna mala "osobna odiseja", kažu i on i svi na brodu. "Vrlo brzo smo postali jedna velika obitelj", kaže voditeljica projekta Matilda Sundström. Još uvijek je čudi da sudionici projekta radije spavaju u tijesnim kabinama nego negdje drugdje gdje bi im bilo puno udobnije, ali na brodu ima i problema. Na primjer, s kuhanjem. A upravo je jedan glumac otpao i morala se na brzinu naći zamjena. Svi su morali naučiti improvizirati - i poljski i grčki glumci koji si i Helsingöru izvodili predstavu "Waiting for the Rain".

Nakon premijere u poljskom Opoleu i nastupima u Berlinu i Pragu, u Danskoj nisu stvari tekle po planu: novi glumac, industrijska hala bez pozornice i plesnog parketa, ali zato s previše svjetla. Unatoč tome, predstava je ostvarila uspjeh - ona priča priču o Penelopi, Odisejevoj ženi koja godinama čeka svog muža, a to je na neki način i metafora za današnju Poljsku.

"U Poljskoj ima tako puno ljudi koji čekaju", kaže glavna glumica Aleksandra Adamska iz Opolskog teatra. Žene čekaju na svoje muževe koji rade u inozemstvu, djeca na roditelje kojih nema kući, a čitava jedna generacija na bolju budućnost. I to je ono što je posebno tužno. U rujnu će turneja biti privremeno privedena kraju - iduće godine će biti nastavljena po Francuskoj i Italiji, s novim programom, novim sudionicima i novim susretima.