1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Mi i bol drugih

Volker Wagener (zi)26. mart 2015

Zaprepašteni smo, kolektivno nijemi. Zašto nam je patnja članova porodica 150 žrtava avionske nesreće tako bliska? Zato što je smrt došla iznenada, pogodila i "naše" i jer je uzela dječije živote, smatra Volker Wagener.

https://p.dw.com/p/1ExXI
Tuga nakon pada aviona GermanwingsaFoto: picture alliance/AP Photo/A. Dalmau

Žalost. Kakva slaba riječ za osjećaj pred kojim sve nestaje. Sve ono čime smo se upravo bavili, što je još do prije minutu vladalo našim lošim raspoloženjem, odjednom je sve nestalo. Ljutnja zbog velikih troškova za popravku drugog automobila, sitne prepirke kod kuće zbog jedne nesmotreno izgovorene rečenice, frustracija na radnom mjestu jer slika koju imamo o nama samima ponovo ne odgovara procjeni dragih kolega. Odjednom je sve drugačije, pojavljuje se stid. Mi strahujemo zbog sitnica u našoj svakodnevnoj banalnosti. Jedan iznenadni, rijetki osjećaj. Postajemo svjesni prolaznosti života. Za žalost još uvijek nema mjesta. Ona dolazi kasnije kada zbunjenost, zaprepaštenost pređe u mirno promišljanje o moći sudbine. Prije žalosti nas obuzima šok.

Bliske i daleke katastrofe

Šta nas toliko pogađa kada je riječ o smrti 150 ljudi koje nismo poznavali? Stara mudrost urednika u lokalnim, provincijskim novinama, koji polaganju kamena temeljca za novu zgradu lokalnog streljačkog kluba posvećuje pola stranice dok za 88 žrtava zemljotresa, koji se dogodio negdje u Aziji, poklanja samo 20 šturih redaka, ponovo se obistinjuje: blizina potresa. Ono što se dešava oko mene, zanima me više nego sve sudbine koje priroda ili ljudska ruka prouzrokuju širom globusa. To je ljudski, odgovaramo sebičnim mogućnostima naše psihe. Među žrtvama su Nijemci, djeca. To je nešto što našu dnevnu rutinu izbacuje iz ravnoteže.

Deutsche Welle Volker Wagener Deutschland Chefredaktion REGIONEN
Volker Wagener, autor komentaraFoto: DW

Među 150 mrtvih su dvije bebe. Djeca bude u nama urođeni instinkt za zaštitom. Ipak smrt mališana koji su tek započeli život nas ne pogađa kao smrt kompletnog gimnazijskog razreda. Majke i očevi su godinama svojim kćerima i sinovima dali toliko zaštite, ljubavi i podsticaja da su ih uskoro mogli mirno prepustiti svijetu odraslih. Začeti, roditi i poslije odhraniti jedno dijete koje potom izgubimo zbog tehničke greške, zbog ljudskog zakazivanja ili volje prirode je najveća životna katastrofa koja se može dogoditi jednom čovjeku. To je napad na zaštitničku ulogu roditelja.

Sati utjehe

Dobro je pred ponorom života imati pored sebe nekoga ko nam pokušava pomoći. To nisu samo susjedi i kolege, to su i profesionalci. Psiholozi, duhovna lica, terapeuti. I društvo simbolično pokazuje bliskost i saučešće. Državne zastave su na pola koplja, nogometna reprezentacija nosi crnu traku, Bundestag odaje počast žrtvama. Ne mora se pozdravljati odlazak političara na mjesto pada aviona u francuskim Alpama. Tačno je da, bez obzira da li je riječ o posjeti ministra prometa, ministra vanjskih poslova ili njemačke kancelarke, da bol neće biti manja zbog kratkog pojavljivanja naših političkih predstavnika. Ipak unatoč tome: društvena solidarnost je važna.

Tačno je također to da se narodna mudrost - da vrijeme liječi rane - ne ispunjava uvijek. I standardna rečenica koja se izgovara u trenutku osobnih katastrofa, a koja glasi da život mora ići dalje, više govori o našem racionalnom društvu, orijentiranom na učinak, u kojem uvijek sve treba ići dalje, bez obzira šta se dogodilo, nego što preživjelima daje oslonac i pomoć. Kratko: Postoje udarci sudbine, koji i u budućnosti ostaju ono što su bili na dan nesreće: Okrutnost života u kojoj ne možemo promijeniti ništa.