Obiman program, malo vremena
Ministri spoljnih poslova sedam najrazvijenijih industrijskih zemalja su za razgovore u Libeku na raspolaganju imali jedva 24 sata. Međutim, ako se izmjeri vrijeme koje im je bilo na raspolaganju za nesmetane razgovore, onda je to znatno manje. Opsežan okvirni program progutao je dosta vremena. Ceremonijalni doček sa horom, upisivanje u zlatnu knjigu grada, kratak izlet brodom, zajednička fotografija, konferencija za novinare. Za ozbiljne razgovore o gorućim temama kao što su konflikt u Ukrajini, atomski razgovori sa Iranom ili bliskoistočni sukobi, nije ostalo puno vremena.
Osim toga, umjesto sedam, u Libeku je bilo uglavnom šest ministara spoljnih poslova, pošto je američki državni sekretar Džon Keri, predstavnik još uvijek vodeće i najmoćnije industrijske nacije na svijetu, došao tek drugog dana i ostao samo nekoliko sati. Morao je da kod kuće, pred Kongresom, odgovara na pitanja o pregovorima sa Iranom. Američka vlada je pod ogromnim pritiskom Republikanaca koji žele da spriječe sporazum sa tom zemljom.
Malo vremena za razgovore
Dakle, stvarno je bilo malo vremena za razgovore o brojnim krizama koje potresaju svijet. Stoga nije veliko iznenađenje da Samit u Libeku nije donio neke konkretne rezultate osim zajedničkih izjava. No, to i nije bio smisao sastanka. Na njemu je trebalo da se izvrše pripreme za sastanak šefova država i vlada G7, koji će se održati u junu u bavarskom dvorcu Elmau.
Da li je susret šefova diplomatija G7, koji je grad Libek i njegov javni život blokirao dva dana, bio suvišan? Ne, taj se susret ne može tek tako diskvalifikovati. Pri takvim sastancima riječ je o tome da se razgovara bez pritiska koji bi nalagalo savjetovanje o konkretnim problemima i traženje rješenja za krize. To je suština diplomatije. Kada bi inače šefovi diplomatije najvažnijih industrijskih zemalja imali priliku za tako nešto?
Doprinos miru u svijetu
Naravno, može se kritikovati, poput poslanika Levica Jana van Akena, da G7 ne zastupa većinu stanovništva svijeta, te da bez Rusije nisu moguća rješenja većine sukoba. No, taj argument se može i obrnuti. Pošto zastupaju glavne industrijske zemlje svijeta koje raspolažu sa više moći nego ostali, tih sedam ministara imaju veću odgovornost za stanje u svijetu nego ostali. Niko ne bi ozbiljno mogao da dovede u pitanje dobru volju njemačkog šefa diplomatije Franka Valtera Štajnmajera kao domaćina ili njegovih kolega iz ostalih zemalja da se doprinese deeskalaciji smrtonosnih sukoba koji ugrožavaju svjetski mir.
Susret je bio i koristan i važan. Imao je smisla. Međutim, bilo bi bolje da je ostalo više vremena za konsultacije. Bilo bi primjerenije kada bi G7 ponovo bio to što je bio na skromnim počecima, sedamdesetih. Manje turizma, manje opsežnih priprema, a više vremena za političku razmjenu mišljenja, koja je hitno potrebna.