Mali film o velikim problemima Roma

Bio je ovo tipični film za takmičarski dio festivala Berlinale: politički angažiran, sa vlastitim poimanjem filmske estetike i bez velikih zahtjevnih scena. Vjerovatno neće ni imati veliki uspjeh u kino-dvoranama, a time za ovaj film postaje još važnije njegova prezentacija na ovom festivalu, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.

"Film je snimljen po istinitom događaju, sa osobama koje su odista doživjele ono o čemu se u ovom djelu govori. Nastao je za samo devet dana, snimljen malom digitalnom kamerom. Režiser je pokušao da što je moguće tačnije napravi rekonstrukciju skandaloznog slučaja.

Radi se o romskoj porodici iz sela Poljice u blizini Tuzle. Oko Božića 2011. Senada, koja u filmu igra samu sebe, dobija jake bolove u trbuhu. Ona je u petom mjesecu trudnoće i njen suprug Nazif je vodi u bolnicu gdje se dijagnosticira da je došlo do spontanog pobačaja.

Senada mora na operacioni sto, ali, pošto nema zdravstveno osiguranje, bolnica ne želi da je primi i traži da se plate troškovi operacije.

Režiser prikazuje život Romske porodice tačno onako kakav on i jeste. Senada kuha, a njen muž najviše vremena provodi u rastavljanju starih automobila i prodajući staro željezo zajedno sa braćom i rođacima. Na jednom starom automobilu ne može se zaraditi više od 50 eura, a to je nedovoljno za operaciju.

Kada im zbog neplaćenog računa bude isključena struja, Nazif isiječe i vlastiti automobil, ali ni to nije dovoljno da se plati operacija.

Na prvi pogled zajednica u romskom naselju funkcioniše, ljudi pomažu jedni drugima, ali na kraju se razbija i to zajedništvo. U cijelom filmu se ustvari osjeća tuga režisera nad tim zaključkom", piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.    

Novi početak za Tursku i EU

U Ankari se ponovo vide signali da je Turska zainteresovana za nastavak približavanja EU. Neki smatraju da se u tom svjetlu treba posmatrati i iznenadno otopljavanje odnosa Turske i Izraela. Teško je zamisliti da bi EU primila u svoje članstvo bilo koga ko se naspram Izraela nalazi na istim političkim pozicijama kao i iranski predsjednik Ahmedinedžad, piše Die Welt:

"I iz EU dolaze pozitivni signali. Francuska tako želi da pokrene neka poglavlja pristupnih pregovora koja je do sada blokirala. Razlog blokade je bilo odbijanje Turske da prizna južni dio Kipra kao suverenu državu. Ankari su veze sa EU postale ponovo važne nakon što je propala njena politika približavanja državama Bliskog istoka. Snovi o zajedničkoj privrednoj zoni su se raspršili nakon Arapskog proljeća. Privreda u Libiji, Egiptu i Siriji je u slobodnom padu, ni u Tunisu stvari nisu ružičaste. Vanjskopolitički gledano, egipatski predsjednik Mohamed Mursi nagovještava ambicije koje su u koliziji sa ambicijama turskog premijera Erdoana. I dok bi Erdoan rado bio sultan, Mursi bi da bude faraon. U svakom slučaju, zadati pravac kretanja turske diplomatije ka ostvarenju što većeg globalnog uticaja, na istoku nalazi na neočekivane granice.      

I tako za Tursku ponovo postaje interesantno da se Evropi predstavi u ljepšem svjetlu. Četvrti paket reformi bi trebalo da promijeni zakone tako da oni više ne izazivaju talase tužbi Evropskom sudu za ljudska prava, koje podnose žrtve samovolje turskog pravosuđa.

I za Francusku, ali i za Evropu bi imalo smisla kada bi se ponovo unijela dinamika u pristupne pregovore. EU se upravo bori sa najgorim posljedicama finansijske krize. Time što bi se Unija ponovo zaposlila pitanjem Turske pokazalo bi se da je još uvijek sposobna da djeluje i da se ne bori samo za svoje preživljavanje", stoji u komentaru lista Die Welt.      

Autor: Azer Slanjankić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić