1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Krvavi ugljen iz Kolumbije

Andjelko Subic10. srpnja 2014

Rudarski koncerni su u Kolumbiji godinama koristili vlastite 'vojske' za održavanje reda. Taj 'red' se svodio na čitav niz zločina, ali s tim koncernima su ipak rado poslovale i njemačke tvrtke.

https://p.dw.com/p/1CYlC
Rudnik ugljena u Kolumbiji
Foto: Pedro Ugarte/AFP/Getty Images

Marina Barbosa nikad neće zaboraviti 19. veljače 2002. Bilo je dva sata u noći kad je u njihovo selo navalilo tridesetak maskiranih i naoružanih osoba. "Zaustavili su se pred našom kućom i lupali su po vratima. Isprva ih nisam htjela pustiti unutra, ali su mi kroz vrata poručili 'požuri da nam otvoriš inače ćemo ti baciti u kuću ručnu bombu'. Onda su mi razvalili vrata i već na vratima optuživali i derali se 'vi podržavate gerilce'!"

Marina i njezine dvoje djece Rafael Arturo i Marira Marleny su morali leći na pod dok su naoružani muškarci pretraživali kuću. Sve što je bilo od neke vrijednosti uzeli su sa sobom, a ostalo su uništili. "Nakon što su pretražili kuću, paravojska je optužila mog muža da je član sindikata. Ali to nije bilo istina. On je radio za koncern Drummond, to je točno, vozio je kamion. Na kraju su ga odvukli van i strijeljali ga, pred našom kućom, pred očima naše djece. Imao je devet metaka u tijelu."

Arhivska fotografija pripadnika paravojne jedinice u Kolumbiji.
Umjesto policije i sudova, tu su bili tek pripadnici paravojnih skupina. A zamjeriti se njima ili rudarskom poduzeću je značilo igrati se sa životom.Foto: Getty Images

Marina Barbosa još uvijek jedva zaustavlja suze kad priča o toj noći, makar je ona samo jedna od čitavog niza žrtava paravojnih organizacija u pokrajini Cesar na sjeveroistoku Kolumbije. To je područje bogato ugljenom i nedavno je nizozemska nevladina udruga Pax for Peace objavila studiju u kojoj se detaljno navode brojni počinjeni zločini.

Problem gerile i samovlada koncerna

Nizozemski aktivisti raspolažu i dokazima i svjedočanstvima kako su te paravojne skupine surađivale i djelovale u ime velikih rudarskih kompanija koje su tamo eksploatirale ugljen. To je prije svega tvrtka Prodeco, firma u vlasništvu švicarskog koncerna Glencore i američka obiteljska tvrtka Drummond.

Autorica studije Marianne Moor objašnjava kako je sve počelo: "U devedesetima prošlog stoljeća, nitko nije htio eksploatirati ugljen u pokrajini Cesar, osim tvrtki Drummond i Prodeco. Oni su imali problem da je na tom području praktično vladao rat. Dakle, te kompanije su onda počele surađivati s paravojnim skupinama i tako stvorile vlastitu službu sigurnosti." Pripadnici tih postrojbi su bili stacionirani u blizini rudnika i uzduž željezničkih trasa: "Počeli su s oko četrdesetak ljudi, na kraju ih je bilo 600."

Marianne Moor
Marianne Moor: 'Više od tri godine smo istraživali, ali strah se još osjeća'Foto: PAX

Nije sporno da su isprva i na tom području bile aktivne gerilske organizacije, kao FARC, ELN ili M-19. Bilo je i sukoba sa snagama vjernima vladi u Bogoti, kako vojske tako i paravojnih organizacija, čiji motivi nisu uvijek bili jasni. Ali Marianne Moor tvrdi kako su veoma brzo, već za par godina gerilci potpuno nestali s toga područja. Logikom rudarskih koncerna bi to značilo da je područje postalo sigurno i da "njihove" paravojne organizacije više nisu bile potrebne.

Tko ima pušku, njegova riječ je zakon

Zapravo, dogodilo se potpuno suprotno od toga. Te paravojne organizacije su još godinama nakon toga bile "zakon" i likvidirale su svakoga tko njima, ili rudarskoj kompaniji, nije bio "po volji". Naravno, bez ikakvog suda i zakona, a studija navodi vrlo dug popis zločina. Od 1996. do 2006. bilo je 2.600 ciljanih likvidacija, a nizozemska udruga je i u toj brojci bila veoma oprezna. Nađeno je oko 500 žrtava pokolja, a za najmanje 240 osoba se niti danas ne zna gdje su.

Jer likvidacija politički "nepoželjnih" je bila tek jedan cilj. Strahovlada paravojnih postrojbi je bila usmjerena i protiv seljaka koji su imali zemlju za koju je bila zainteresirana i rudarska kompanija. U tom razdoblju je više od 59 tisuća ljudi napustilo pokrajinu Cesar, a njihovu je zemlju, objašnjava Moor, "prisvojila rudarska kompanija".

Rudnik ugljena u Kolumbiji
Već i posao u rudniku je bio pakao. Ali je trebalo držati 'jezik za zubima' jer će inače doći do zuba naoružani 'čuvari'.Foto: Pedro Ugarte/AFP/Getty Images

Rudarske kompanije Prodeco i Drummond uporno niječu kako su imale ikakve veze s paravojnim organizacijama. Konačno, Kolumbija je prolazila kroz teška vremena i nije ih bilo malo koji su grabili oružje, od političkih idealista pa do kriminalaca. Ali nizozemska udruga raspolaže solidnim dokazima kako su rudarska poduzeća novčano i logistički pomagala barem dvije "svoje" paravojne organizacije, AUC (Audodefensas Unidas de Colombia) i JAA Frontu (Frente Juan Andres Alvarez).

"Iz čitavog niza svjedočanstava je jasno kako je posebno američka tvrtka Drummond, ali i Prodeco, na razne načine aktivno surađivala s paravojnim organizacijama. Imamo devet različitih izvora o vezama kompanije Drummond i četiri za koncern Glencore, odnosno Prodeco. Svi oni tvrde kako su poduzeća pomagala paravojne organizacije značajnim iznosima novca, isprva u gotovini, kasnije je isplata vršena preko posrednika, a nakon 2002. su ih plaćali odvjetnici kompanije", tvrdi Marianne Moor.

Svjedočanstva, dokazi...

Tako nizozemski aktivisti raspolažu dokazima kako je samo preko jedne tvrtke za gastronomske usluge iz rudarskih kompanija u ruke tih naoružanih bandi stiglo 900 tisuća dolara. "Povrh toga, redovito su razmjenjivane informacije između rudarskih tvrtki, službene vojske Kolumbije i paravojnih organizacija", tvrdi Moor. A nasilje tih paravojnih organizacija je potrajalo čak i nakon što je, teoretski i službeno, 2006. AUC bio raspušten.

Logo tvrkte Drummond Kolumbija
Tvrtka Drummond je zaprijetila 'pravnim koracima' ako ova svjedočanstva i dokazi budu objavljeni.

Ono što je najgore, čak i ako sad više nema takvih masovnih likvidacija, rudarska poduzeća još uvijek imaju koristi od svih tih počinjenih zločina: "Sva ta ubojstva i prijetnje likvidacijom su trajno oslabili svaki oblik sindikata i građanske hrabrosti. A povrh toga je tu i zemlja desetaka tisuća seljaka koji su morali otići s područja koncesije Drummonda i Prodeca."

Atmosfera straha se i danas osjeća na tom području. Više od tri godine je organizacija Pax for Peace radila na tom izvješću i tek teškom mukom je pronalazila sugovornike i među žrtvama i među počiniteljima, bivšim pripadnicima tih paravojnih organizacija. Ali i danas svi oni strahuju za svoj život i život svojih obitelji ako nekome kažu istinu o onome što se zbivalo.

Ali čak i sudbine tih bivših pripadnika milicija nisu tako zastrašujuće koliko ponašanje rudarskih kompanija. I Drummond i Glencore kategorički odbijaju sve dokaze i svjedočanstva i uporno tvrde kako niti su znali, a još manje sudjelovali ili naređivali zločine koji su se zbivali na tom području. Zapravo, nevladina udruga je pokušala i od tvrtke Drummond dobiti njezino viđenje proteklih zbivanja, ali umjesto odgovora im je stigla prijetnja kako će "biti poduzeti pravni koraci" ako nizozemska udruga ustraje u iznošenju dokaza.

Ne na kraju zbog svog matičnog koncerna u Švicarskoj se barem činilo kako je tvrtka Prodeco spremnija istražiti, što se to zbivalo u proteklih dvadesetak godina i s kakvim zločincima je surađivala. Ali i ta njihova želja se pokazala kao iluzija i sve je završilo "priopćenjima" tih poduzeća koja se također nalaze u izvješću i u kojima se još jednom ponavlja kako ništa nisu znali, ništa činili niti nikakve zločine poticali.

Termoelektrana koncerna RWE
Ugljen iz Kolumbije je stizao i u Njemačku, ali ovdašnji poslovni partneri se i danas jedva trude suočiti sa zločinima počinjenim da bi taj ugljen bio dobiven.Foto: picture-alliance/dpa

Ugljen je stizao i u Njemačku

Zanimljive su i reakcije poslovnih partnera rudarskih poduzeća koja su na koncu kupovala taj "krvavi ugljen" iz Kolumbije. Među njima su i gotovo svi njemački energetski giganti, od E.ON-a, RWE-a, EnBW pa do njemačkog ogranka švedskog Vattenfalla. Reakcije su različite, ali uglavnom se svodi sve na isto: na ništa. Aktivisti ove humanitarne organizacije su u najboljem slučaju uspjeli razgovarati s predstavnicima odjela za javnost. Ali niti jedan član uprave nije bio zainteresiran za razgovor što bi onda bio znak da je taj koncern ne samo spreman razgovarati, nego nešto i učiniti zbog svega toga.

Neki, poput Vattenfalla, nisu niti odgovorili. Koncern E.On postaju DW podsjeća na povjerljivost poslovnih podataka, ali i ukazuje kako on načelno podržava akciju Bettercoal, u prijevodu "bolji ugljen" u kojem koncerni nadziru etičke, socijalne i ekološke standarde u eksploataciji ugljena. Od svega toga se u Kolumbiji nije vidjelo baš ništa, a RWE tvrdi kako u "spornom razdoblju" nije imao neposrednih poslovnih kontakata s rudarskim poduzećima koja su vadila ugljen u Kolumbiji.

Jedino je energetski koncern EnBW (Energie Baden-Württemberg AG) ovog ožujka poslao ekipu stručnjaka u Kolumbiju kako bi se upoznali s okolnostima, odakle dolazi ugljen koji oni koriste u termoelektranama. U priopćenju koncerna se navodi kako su imenovali predstavnika koji će biti na raspolaganju za sve sugovornike. Ali članovi udruge Pax for Peace nisu baš uvjereni kako je ikome osobito stalo da se razjasne svi zločini koji su u Kolumbiji počinjeni u ime ugljena i dobiti od tog rudnog bogatstva. "Od početka je bilo veoma teško. Nikad nije bilo pravog dijaloga i zato smo se na koncu odlučili objaviti ovu studiju i dokaze koje smo skupili", kaže Marianne Moor.