Kraj izmještanja pravde

Haški tribunal je ubistvo oko 8.000 Bošnjaka označio kao genocid. Skoro 20 godina poslije tog pokolja, uhapšeno je nekoliko osoba pod sumnjom da su učestvovali u ubijanju jula 1995. To je dobra vijest, jer izvršioci zločina ni u Srbiji ne mogu proći nekažnjeno. Loša je vijest da se sa hapšenjima zakasnilo dvije decenije. Kašnjenje je toliko da je jedan od osumnjičenih, simboličnog nadimka „Kasapin“ u međuvremenu u Srbiji postao uspješan biznismen. Koliko takvih „uglednih građana“ sada drhti pri pomisli na to šta su radili u mračnim danima kojih ne žele da se sjete?

Volja za ubijanjem

Ako trezveno osmotrimo cijelu stvar, moramo doći do zaključka da je za ubistvo tolikog broja ljudi potrebno obezbijediti političke, logističke i operativne pretpostavke. Najprije neko mora da odluči da je te ljude potrebno uništiti. Od onih koji su donosili odluke, trenutno se sudi Karadžiću i Mladiću. Obojica su se do hapšenja, dakle do 2008. i 2011, skrivali u Srbiji, pri čemu su im očito pomagali dijelovi tajnih službi. A sve vlade u Beogradu su dugo ignorisale problem, dijelom iz pogrešno shvaćenog „patriotizma“, a dijelom iz straha da bi izručenje Karadžića i Mladića za njih moglo biti opasno. Naime, ubistvo Zorana Đinđića se po jednoj od teorija dovodi u vezu sa osvetom Miloševićeve porodice ili pristalica za izručivanje autokrate u Haški tribunal.

Pošto Miloševiću presuda nikada nije izrečena, pošto je smrt bila brža od pravde, a Mladiću i Karadžiću se još sudi, i to će trajati, po svemu sudeći, do kraja naredne godine, ispada da za ove dvije decenije ni jedan stvarni donosilac političkih odluka još nije osuđen za zlodjela počinjena u Srebrenici.

Logističari smrti

Druga pretpostavka za smrtonosnu efikasnost masakra je u dobro organizovanoj logistici. Vojni logističari ubijanja su za donosioce političkih odluka od suštinske važnosti. Haški tribunal je neke Srbe drugostepenom presudom oslobodio optužbe za genocid, ali i osudio po drugim tačkama optužnice, od kojih se normalnom čovjeku takođe diže kosa na glavi. Jedino je jedan brigadni general osuđen na 35 godina robije za saučesništvo u genocidu. Isto tako su dva visokorangirana bezbjednjaka Vojske Republike Srpske osuđeni za genocid na doživotnu robiju. I to je, što se tiče logističara egzekucija, manje-više sve.

Treća pretpostavka za masovno ubistvo nenaoružanih ljudi u tolikim razmjerama da se na „posao“ operativno uputi veliki broj voljnih izvršilaca. U srebrničkom slučaju su to oni koji su do iznemoglosti pucali, oni koji su tjerali ljude na kamione, oni koji su odvajali muškarce između 13 i 78 godina na jednu stranu – u smrt, a njihove majke, sestre, žene, decu, na drugu, u progonstvo. Stotine tih „sitnih riba“ koji su pomagali u izvršenju zločina ili su direktno ubijali još uvijek su na slobodi.

Četvrta pretpostavka, koja je u ovom slučaju, nažalost, takođe ispunjena, jeste totalno zakazivanje civilizovanog svijeta od kojeg su žrtve očekivale spas.

U svakom slučaju, mora se konstatovati da je među donosiocima političkih odluka, logističarima i izvršiocima, veoma mali broj onih kojima se sudilo ili se sudi.

Kraj izmještanja pravde

U prvoj deceniji poslije rata, u Srbiji, kao i u ostalim državama proisteklim iz Jugoslavije, pravda je rado izmještana u Hag, po geslu – neka drugi obave prljav posao. A na tome su se dugo čak i ubirali politički poeni, jer je bilo popularno da se Hag javno nazove „antisrpskim“. Međutim, to se promijenilo. Rad Tribunala će uskoro biti okončan. Time je era „izmještanja“ pravde u inostranstvo takođe završena. Domaći sudovi će snabdijevati sopstvene građane pravdom i pravom. I biće nadležni ponajprije za „operativce“.

Najbolja vijest u ovom slučaju jeste to što su ova hapšenja plod saradnje beogradskog i sarajevskog tužilaštava. Ako je to nagovještaj konsekventnog krivičnog gonjenja za sva nedjela počinjena devedesetih, onda je to napokon realna šansa za Srbiju da postigne istinsko pomirenje sa susjedima. A porodicama žrtava bi takva praksa konačno dala osjećanje da je pravda dostižna.