Ima li ipak 'pravednog rata'?

Papa Ivan Pavao II. se svojedobno oštro usprotivio ratu u Iraku, a kritizirao je i rat na Kosovu. Papa Franjo je sad ipak dopustio i upotrebu sile protiv užasa kojeg čine teroristi u Iraku i smatra kako je vojni pohod pod određenim okolnostima opravdan. Jer "zaustaviti nepravednog agresora" je "legitimno".

Ovo izlaganje pape koji nosi ime svetog Franje je uzbudilo poneke duhove. Konačno, on se zove Franjo i kao i njegov svetac imenjak, poznat je po svojoj blagosti. A crkva bi nakon svih njenih grešaka u prošlosti trebala zastupati nenasilje. Jer u proteklim vremenima bio je čitav niz nesretnih poveznica crkve s vojnim pohodima.

Ali nema mnogo ljudi u Europi koji su tako dobro i iz direktnih izvora informirani o užasima terorističkih boraca takozvane Islamističke države kao što je informiran Papa. Telefonira sa crkvenim predstavnicima u regiji, u Vatikanu se sastaje s guvernerom Kurdistana, zabrinuto se obraća diplomatima čitavog svijeta, piše pisma glavnom tajniku UN-a Ban Ki Moonu, čak je prije otprilike tjedan dana poslao u područje Kurda i u Bagdad jednog od najboljih poznavatelja Bliskog istoka u Kuriji, kardinala Fernanda Filonija. Bilo da su to Jezidi, kršćani ili netko drugi, nevolje i muke manjina koje kolju borci Islamističke države duboko potresa papu Franju.

Nauk o "pravednom ratu"

Papa se pritom vraća crkvenom nauku o "pravednom ratu" koji se mijenjao kroz stoljeća, ali koji dopušta vojno djelovanje pod strogo ograničenim uvjetima. Obzirom na zbivanja u Prvom, a onda osobito u Drugom svjetskom ratu u katoličkom nauku je u 20. stoljeću došlo do odmaka od tog nauka o pravednom ratu. Svjetska javnost je to zapravo primijetila tek kad je papa Ivan Pavao II. oštrim riječima kritizirao rat na Kosovu i onda 2003. kategorički odbio pohod na Irak američkog predsjednika Busha čime se priključio onima koji su upozoravali na katastrofalne posljedice tog čina.

Direktor Instituta za teologiju i mir iz Hamburga, Heinz Gerhard Justenhoven ukazuje kako se današnji papa "gotovo doslovce" drži smjernica njegovih prethodnika. Jer Franjo govori ono što je i Ivan Pavao II. svojedobno objašnjavao: primjena sile je ultima ratio, posljednje sredstvo. A katolička moralna teologija danas uopće ne govori o nauku pravednog rata, upozorava Justenhoven.

U današnjim raspravama se radi samo o pravu na samoobranu, legitimnom pravu na obranu. Pritom se crkva, Bogu hvala, drži podalje od rasprava što je u aktualnoj situaciji "pravo sredstvo". Ali onima koji o tome razmišljaju i odlučuju pruža moralno i etičko opravdanje i ne ostavlja ih prepuštene sami sebi.

Tu svakako odgovara izbor riječi pape Franje: "Legitimno je zaustaviti nepravednog agresora. Podcrtavam riječ 'zaustaviti'. Ja ne kažem: bombardirati. Ja kažem: zaustaviti. A čime ga se može zaustaviti, o tome treba pažljivo razmisliti."

Nema ratova po volji samo jedne nacije

Osim toga, samo nekoliko rečenica dalje papa Franjo općenito govori o načelima koje se, opet u tradiciji svog prethodnika, lako može čitati kao kritika Sjedinjenih Američkih Država: "Sjetimo se: ponekad su se sa opravdanjem zaustaviti nepravednu agresiju, poveli pravi ratovi. Jedna jedina nacija ne može odlučivati, kako se može zaustaviti nepravedni agresor." Drugim riječima, ovaj Papa poziva na postupak kojeg bi odobrila međunarodna zajednica.

Promjenom prema njenom stavu o "pravednom ratu" katolička crkva je pokazala kako se mijenja. I ne ostavlja same one u politici koji su odgovorni za takve odluke. To je teže nego kao nekakav anđeo mira, odbijati baš svaku vojsku i svaku odluku o uporabi sile, bez obzira iz kojeg razloga ona bila donesena. Time se preuzima odgovornost, a možda i krivica. Ali tko ne preuzme odgovornost, taj u određenim okolnostima također pušta da ljudi ginu. Danas na sjeveru Iraka, baš kao tada u Ruandi.