Kojekude, pivo svude

1.

Šta povezuje Crnog Barona i Crnog Đorđa? Naivan posmatrač požurio bi sa zaključkom - sve! Jer je banjalučka pivara očigledno kopirala slovenačko kič-rješenje etikete, dižući ga s Karađorđevim portretom na viši, patriotski nivo? I bio bi u krivu. Jer šta je danas plagijat? Šta je krađa, u svijetu intelektualnog vlasništva? Šta je danas uopšte intelektualno vlasništvo?

(Jesu li, naprimjer, kradljivci urednici internetskih portala koji objavljuju tuđe tekstove a da ne ponude autorima naknadu, makar i simboličnu, vezanu za broj klikova i komentara? Zašto, ako im se neki tekst jako sviđa, ne stave prosto link na izvor? Zato što bi im onda stranica ličila na karoseriju formule jedan ili zato što bi se brojilo klikova zagrcnulo, ili zato što bi pljuvači magle prešli na servere konkurencije?)

Čime pred sobom pravdaju tu praksu; svojim kulturnim i političkim angažmanom, ili svojom prosvjetiteljskom i građanskom misijom, ili svojim doprinosom demokratiji i informisanju? I kako, ako je tako, taj angažman, tu kulturu, tu misiju i tu demokratiju povezuju s komentarima anonimnih (k)likova koje objavljuju ispod posuđenih tekstova? Šta je, zaista, društvena funkcija tih virtualnih kontejnera iz kojih izbija jara mržnje, dim neznanja, smrad zatucanosti i otrov gluposti?

Vide li oni i sebe u biznisu s kvascem?

2.

Ideja za etiketu na boci banjalučkog piva je ukradena, ma šta ta riječ značila u zakonu nemoćnom da razlikuje pčelu od truta. Motiv je jasan: preuzeti dio tržišta konkurenciji i okoristiti se njihovim ulaganjem u promociju sličnog proizvoda. Podmetnuti pod ruku nepažljivog kupca naše a ne svetsko. Priča o Crnom Ðordu je priča o tradiciji i ponosu, stoji na sajtu banjalučke pivare, uz bocu sa karađorđisanom naljepnicom. O kakvoj se tu tačno tradiciji radi? O tradiciji proizvodnje crnog piva u Bosni i Hercegovini? Ko se tu i čime ponosi? Lukavošću koja je iznad zakona? I kakve veze Karađorđe ima s pivom? Zar svinjarskom trgovcu ne bi više priličilo da mu portret stoji na konzervi šunke?

Ako se već željela pričati priča o tradiciji i ponosu, zašto se pivo nije nazvalo Svetli Sava? (Dobro, bilo bi malo glupo da se tamno pivo zove Svetli Sava.) Ali bi se mogla ispričati još bolja, još duža, još klikovitija priča o tradiciji. Kao na primjer ova:

Priča o Svetlom Savi je priča o tradiciji i ponosu. Svetli Sava je pivo kakvo su pili na Svetoj gori prije osamsto godina, pravio po originalnoj getsimanskoj recepturi (kvas naš nasušni vožd nam dnes). To je ono isto pivo kojim se nazdravljalo na kneževoj večeri: Car uzima zlatan pehar piva, pa govori svoj gospodi srpkoj, itd... Pivo, dakle, s etiketom koju je izvezla monahinja Jeftinija, zlatnom ćirigoticom: ishrani me i utišaj buru ljutu duše i tela mojega. Pivo, nadalje, čija je pjena krasila brkove Marka Kraljevića (i majke mu, i Šarca): Pivo pije Kraljeviću Marko, sa staricom Jevrosimom majkom, pola pije, pola Šarcu daje... Pivo koje je Dositej hvalio u Lajpcigu: Pivo, pivo, braćo moja, a ne zvona i praporci... Pivo kome je Gavril Stefanović Venclović posvetio svoju čuvenu pjesmu Crni pivo u srcu, o kome je pisao Matavulj (Pivipenda i Pivareta), kome je pjevao Zmaj (Svetli pabovi). Pivo, najzad, zbog kojeg je Njegoš posvetio Gorski vijenac pjeni oca Srbije.

Kojekude, pivo svude.

Oj Srbijo, među pivama!

Za krst časni i za pivu zlatnu!

Tamo gdje se potegne tradicija i gdje zapjenuša ponos na nju treba zaboraviti na istinu i poštenje. Jeziku utrnulom od laganja nije teško za kravlju mokraću posvjedočiti da je pilsner. Kao što će oceubicu nazvati ocem nacije, kao što će poraz proglasiti pobjedom, kao što će vjeru prekomandovati u nauku, kao što će prepisivače proizvesti u književnike, kao što će zločinca slaviti kao heroja.

Ili jesi, ili nisi Čiča, miča i gotova priča o tradiciji i ponosu.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Marina Martinović