Koja je Obamina strategija u Iraku?

U predvečerje 7. kolovoza Barak Obama je ušao u svečanu blagovaonicu Bijele kuće i poručio američkom narodu: „Danas sam odobrio dvije operacije u Iraku – ciljane zračne napade, kako bismo zaštitili tamošnje američko ljudstvo, i humanitarne akcije, kako bismo pomogli u spašavanju tisuća iračkih civila koji su zarobljeni u planinama bez hrane i vode, gdje im prijeti gotovo sigurna smrt.“

Obama toj operaciji nije dao ime. Krenuo je u ograničenu misiju kako bi „zaustavio napredovanje“ Islamske države (IS) u kurdskom gradu Erbilu, prijestolnici poluautonomnog regije Kurdistana na sjeveru Iraka, gdje je smješteno američko osoblje, a gdje je u toku ofenziva islamskih militanata. Te da spriječi genocid nad tisućama Jazida u planini Sinjar.

Nema novog rata

Obama nije ništa govorio o “uništavanju Islamske države”, a naglasio je i da se američke borbene snage više neće miješati. „Neću dozvoliti da Sjedinjene Američke Države budu uvučene u još jedan rat u Iraku.“

Ipak, postojala je i treća poruka u Obaminom obraćanju koja nije bila tako precizno definirana: „Kad Irak dobije novu vladu, SAD će surađivati s njom i drugim zemljama u regiji kako bi osigurao veću podršku za rješavanje te humanitarne krize i podršku u borbi protiv terorizma.“ Te riječi će se kasnije naći pod mikroskopom javnosti.

Obamina poruka o novoj iračkoj vladi odnosila se na nedavno smijenjenog premijera Nurija al-Malikija. Njegovo zanemarivanje nezadovoljstva sunita i neuspjeh u održavanju iračke vojske je, kako smatra Washington, dovelo je do dramatičnog napredovanja Islamske države. Čak se i njegov bivši saveznik u Iranu slagao sa stavom da Al-Maliki mora otići.

Nekoliko dana kasnije, on se povukao s premijerske pozicije, a irački predsjednik je kandidirao novog premijera – Hajdara al-Abadija. On je također bio član Al-Malikijeve stranke, ali ga se doživljava kao političara koji je spreman graditi mostove između podijeljenih iračkih vjerskih zajednica. Međutim, ono što je ključno, Al-Abadi je imao podršku SAD-a i Irana. Iako u početku nije priznavao njegovu kandidaturu, Al-Maliki je 14. kolovoza pristao da Al-Abadi formira novu vladu koju je Obama tražio.

Misija na brani kod Mosula?

Čak i bez nove vlade, SAD se uskoro povukla iz operacija u gradu Erbilu i na planini Sinjar, ali je 15. kolovoza pokrenula zračne napade u znak podrške iračkim i kurdskim silama koje se bore kako bi preuzele branu u Mosulu, ključnoj oblasti koju drži vojska Islamske države.

Bijela kuća i dalje tvrdi da je to bilo u svrhu zaštite američkog ljudstva koje se nalazi na terenu. „Neuspjeh u Mosulu može ugroziti živote velikog broja civila i dovesti u opasnost američke postrojbe i objekte, uključujući i američko veleposlanstvo u Bagdadu, ali može i spriječiti iračku vladu u pružanju neophodne pomoći ugroženom iračkom stanovništvu.“

Za kritičare, ta pomiješana opravdanja zvuče vrlo nategnuto. „Obama, budi iskren u vezi s Irakom“, napisao je Robin Wright iz javno-privatnog trusta mozgova Wilson centar. „Sjedinjene Države su prešle Rubikon.“ U međuvremenu je operacija na brani u Mosulu poprimila i šire razmjere, a zračni napadi su se proširili na dvije trećine ovog područja.

Već 18. kolovoza Obama se suočio s pitanjem daljnjeg toka misije. Odgovorio je: „Nećemo vraćati tisuće američkih vojnika na teren“ i ponovio poziv da se formira nova iračka vlada. „Ako imamo efikasne partnere na terenu, manji su izgledi da će se misija produžiti.“

Ubojstvo Jamesa Foleya: prekretnica u misiji?

Dan kasnije, Islamska država je na internetu objavila video snimku pod nazivom „Poruka Americi“ u kojoj je prikazano ubojstvo novinara Jamesa Foleya. Poruka je navodno bila zahtjev da se obustave zračni napadi, ali je umjesto toga, tako upečatljiva prijetnja IS-a prouzročila dodatni pritisak na Ameriku da pojača operaciju. „Uništiti Islamsku državu odmah“, napisao je jedan od američkih generala John Allen, dodajući da je potpuno jasno da je ta grupa opasnost za SAD, a Wall Street Journal je predsjedniku uputio direktno pitanje: „Što ćete učiniti oko toga?“

Retoriku je pooštrila i američka administracija. Ministar obrane Chuck Hagel je na pitanje je li prijetnja od Islamske države na razini 11. rujna odgovorio: „Ovo je drugačije od svega što smo do sada mogli vidjeti. Moramo biti spremni na sve“, i dodao kako se trenutno razmatraju zračni napadi protiv Islamske države u Siriji.

Obamin savjetnik Ben Rhodes obrazložio je ovaj stav. On je ubojstvo novinara opisao kao „teroristički napad na državu“ i nagovijestio da bi odgovor mogao uslijediti upravo tamo gdje je Foley ubijen – u Siriji. „Ako vi napadnete Amerikance, i mi ćemo napasti vas, gdje god da ste“, rekao je on. „To je ono čime ćemo se voditi u planiranju akcija u danima koji slijede“

Nova kopnena operacija?

To je bio najjasniji pokazatelj da će uslijediti oštrija faza bezimene operacije. U suprotnom bi ministar vanjskih poslova John Kerry pokazao suzdržanost u razgovoru o uništavanju Islamske države. „IS i zlo koje prouzrokuju mora biti uništeno“, rekao je on.

Da li bi to moglo biti ostvareno bez velike kopnene operacije? Michael O'Hanlon iz organizacije Brookings Institution smatra kako je to moguće. On zagovara različite opcije koje bi uključile i do 5.000 specijalaca.

Ali nije li ovo teško uskladiti s Obaminim obećanjem da više neće slati borbene postrojbe? O'Hanlon za Deutshe Welle kaže: „Mislim da Obama sad može dobiti podršku i neki manevarski prostor kad Hajder al-Abadi formira novu vladu.“

To podsjeća na treći dio Obaminog obraćanja 7. kolovoza kada je rekao da će Amerika pružiti „veću podršku“ novoj vladi da se obračuna s terorizmom.

Brian Fischman iz neovisne zaklade New America slaže se s idejom ograničene operacije. On tvrdi da je za obračunavanje s trupama Islamske države potrebna mnogo jača sila i upozorava da bi tako Amerika mogla ući u novi rat s promjenljivim ciljevima.

Američki general Martin Dempsey je borbu protiv Islamske države promatrao u političkim okvirima. „IS će zaista biti poražena tek kad je odbaci 20 milijuna obespravljenih sunita koji žive između Damska i Bagdada“, tvrdi on.

Ali što ukoliko se to ne dogodi? Što ako politička strategija SAD-a ne uspije? Sudeći prema O'Hanlonu, Amerika će u tom slučaju morati kontrolirati situaciju koliko god je to moguće, povlačeći se iz Jordana i Kurdistana.

Ključno pitanje ostaje: može li Hajder al-Abadi oformiti novu vladu, onakvu kakvu je Obama priželjkivao ? Dok konačan odgovor ne stigne, a imajući u vidu tempo razvoja događaja, kriza tada može izgledati potpuno drugačije.