1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kinematografija u NDH

Siniša Bogdanić, Zagreb17. septembar 2014.

Sedam decenija nakon pada fašističke Nezavisne Države Hrvatske, malo toga je poznato o njenoj kinematografiji. Uprkos ideološkom opterećenju, to je period svojevrsna nulta tačka za razvoj hrvatskog filma.

https://p.dw.com/p/1DDkC
Filmszene Kroatisches Parlament 1941
Foto: Filmarchiv Zagreb

Iza istoričara filma Daniela Rafaelića je decenija istraživanja filmske zaostavštine koja se nalazi u arhivu Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, ali i dokumentacije nemačkih arhiva nakon čega je zaključio – NDH je imala prvu profesionalno organizovanu kinematografiju na prostorima Hrvatske.

Naravno da nije za očekivati da se ta država uplitala u snimanje filmova iz umetničkih pobuda, već je reč o tome da je ona prvi put shvatila da je film efikasno sredstvo masovne komunikacije, snažna poluga državnog, propagandnog aparata. „Pre toga je bilo filmskih pokušaja, od toga su neki bili vrlo ozbiljni, ali nisu dobijali državnu dotaciju da bi sve moglo da zaživi. NDH je u film direktno ulagala novac, nadajući se da će se to vratiti ideološkom naklonošću gledalaca prema tadašnjoj vlasti“, priča za Dojče vele Rafaelić.

Ipak, nije se snimala samo propaganda. Od 1.096 filmova koji je snimio Treći Rajh, svaki deseti se može svrstati u ozloglašene antisemitske, antislovenske, antibritanske ili militarističke. Slično je i sa NDH. „Postojala je ta situacija da je država insistirala na jednoj liniji kinematografije, a ljudi koji su se bavili filmovima insistirali su na nečem drugom“, objašnjava naš sagovornik situaciju u kojoj su se snimale i umetnički interesantne stvari.

Tako saznajemo da su postojali i oni koji su u strogo zadate granice ugrađivali i subverzije u odnosu na režim. „To su ljudi poput Oktavijana Miletića koji su probali da na drugačiji način i hrabro pristupe totalitarističkoj kinematografiji u totalitarnoj državi. Slična situacija postojala je i u Nemačkoj gde je Rajnhold Šincel snimio 'Amphitryon', film koji je direktno kritikovao pompeznost Trećeg Rajha. Veoma je važno reći da je i tada tako shvaćen.“

Jevrejima zabranjeno!

O tome koliko je film bio važan tadašnjoj ustaškoj vlasti, govori i podatak da je Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda, NDH zabranila Židovima po rasi učestvovanje u pozorišnim predstavama i na filmu, a za čije je sprovođenje bilo zaduženo Ministarstvo bogoštovlja i nastave. Na njegovom čelu tada je bio književnik Mile Budak, čija su neka dela danas u lektiri u hrvatskim školama. To je samo jedan od detalja koje je tokom istraživanja sabrao Rafaelić i objavio u knjizi „Kinematografija u NDH“ (izdavačka kulja „Ljevak“), a koja se, saznajemo, upravo prevodi na nemački jezik.

Plakat zum Film Menschen im Sturm Kroatien 1941
Plakat filma „Ljudi u oluji“Foto: Verlag Ljevak

„Hrvatska u rieči i slici“

Sigurno je da su tada za vlast (a danas za istoričare), najvažniji bili takozvani filmski žurnali, forma nastala tokom Prvog svetskog rata kao propagandom zatrovana preteča današnjeg informativnog programa na televiziji. Punu propagandnu vrednost tih kratkih formata shvatio je nacistički režim u Nemačkoj, a uskoro je Die Deutsche Wochenschau dobio i svoj hrvatski pandan – Hrvatska u rieči i slici, čiji je prvi broj emitovan u avgustu 1941. godine i koji je zamenio dotadašnje žurnale revijalno-kulturnog tipa.

„Tadašnja zagrebačka publika mogla je da gleda njemački, hrvatski i italijanski žurnal. Očekivano – vrlo brzo je hrvatski žurnal postao najpopularniji“, navodi naš sagovornik. Snimci rađeni za te kratke forme postali su i glavni filmski izvozni proizvod NDH koja ih je prodavala svom glavnom trgovinskom partneru – Nemačkoj, za potrebe Die Deutsche Wochenschaua, a koji se dalje prodavao po osovinskoj Evropi. Na tome je, saznajemo od našeg sagovornika, insistirao nemački ministar propagande Gebels, jer je na sednici Međunarodne filmske komore doneta odluka o podsticanju kinematografija malih zemalja. Bio je to i deo strategije kojom je Nemačka gušila konkurentsku, italijansku kinematografiju. Ali i igrani filmovi iz NDH našli su svoje mesto u nemačkim bioskopima, poput „Lisinskog“, prvog hrvatskog dugometražnog zvučnog igranog filma, koji je dve sedmice prikazivan u Berlinu, a u Hrvatskoj je premijeru imao na Uskrs 1944.

Danijel Rafaelić
Daniel Rafaelić, autor knjige „Kinematografija u NDH“Foto: Siniša Bogdanić

Ipak, ustaška vlast nije imala svoju Leni Rifenštal za koju Rafaelić kaže da jeste bila vizualno neverovatno darovita, ali je i dozvolila sebi da se kao autor zatruje do te mere, da je ideologija u njenom filmu postala važnija od savršenog kadra. „Zaboravlja se da je ona bila rediteljska zvezda samo na početku nacističke vlasti, a da su kasnije došli za režim mnogo važniji autori. Ako povučemo paralelu sa NDH, postoji 'Svečani dan' sniman ispred Umetničkog paviljona, koji kao da je preslikan iz 'Trijumfa volje'. Vidi se da je neko detaljno proučavao njen rad, ali ona tada već nije značila mnogo. Naime, njena 'Olympia' jeste monumentalna, ali i tada su je ljudi doživljavali kao strahovito dosadnu.“

Ali NDH nije potrajala, a jedan totalitarni režim zamenio je drugi – komunistički. Interesantno je to da su filmski umetnici samo nastavili dalje da rade s drugim ideološkim predzankom. „Nisu postojali drugi ljudi školovani za film, pa je režim uzeo to što je imao, samo im je naredio drugačiji ideološki ključ“, navodi Rafaelić. Od talentovanih glumaca koje nova komunistička vlast „nije volela“ on spominje Branka Špoljara, zvezdu neideološkog „Lisinskog“. Nakon 1945. godine Špoljar nije smeo da igra glavne uloge pa je utočište našao u koprodukcijama, prvenstveno u filmovima o Vinetuu.

Suočavanje tek sledi

Plakat zum Film Zusammenbruch Jugoslawiens Kroatien 1941
Plakat filma „Slom Jugoslavije“Foto: Verlag Ljevak

Danas se veliki deo kinematografije NDH nalazi u Beogradu, u Jugoslavenskoj kinoteci, i vlasništvo nad njim ulazi u područje sukcesije bivše Jugoslavije. Političari moraju da se dogovore šta će biti s tim. „Jedno vreme se pokušalo da se stvari politizuju izjavama da su filmovi tamo loše uskladišteni. Svake godine sam tamo i ništa od toga nije loše“, priča Rafaelić za DW. Nesumnjivo, reč je o građi od neprocenjive vrednosti za istoričare, a o kojoj prosečan građanin Hrvatske, ali i regiona malo zna. Ipak, naš sagovornik ne misli da bi njihovo objavljivanje moglo bitno da promeni svest o tragediji koju je izazvao ustaškog režima. „Pitanje je šta je istina. Ti filmovi su nastali u vreme totalitarnog režima i još u vreme rata. Dvostruko su opterećeni i mora se razumeti kontekst za njihovo gledanje. Suočavanje s tim filmovima, tek će doći.“

Rafaelić kao najmračniji film kinematografije NDH izdvaja delo pod nazivom: „Kako je nastala protužidovska izložba“, snimljeno u Umetničkom paviljonu. „Film prati postavljanje antisemitske izložbe pa se uvek može reći da je u njemu samo zabeleženo to postavljanje. Međutim, to je što se nalazi unutra, odvratno je za gledanje.“ Rafaelić dodaje da je antisemitizam „salonskog tipa“ i danas prisutan u Hrvatskoj i da mnogi misle da je to „kul“ i zabavno, uprkos grozotama kao što je holokaust. „Međutim kada vidite šta je sve tome doprinelo, poput tog filma, kada vidite šta je u suštini – to je najstrašnije. Lično sam se bojao da će svi filmovi iz NDH biti takvi. Srećom nije tako, što ne umanjuje zlokobnost spomenutog filma.

Omaž Paveliću

Baš kao i većina totalitarnih vođa, poglavnik NDH Ante Pavelić nije mogao da prikrije svoj ego što se posebno vidi u delima čije snimanje nije mogao u potpunosti da kontroliše. Koprodukcijski film „Ljudi u oluji“ (Menschen im Sturm) sa Olgom Čehovom sniman je 1941. godine u Zagrebu i okolini. „U dokumentima o snimanju koje sam pronašao u nemačkom Bundesarhivu stoji da je sam Pavelić insistirao da jedan od likova mora biti upravo on. Postoji prepiska u kojoj Nemci odgovaraju da to ne dolazi u obzir“, navodi Rafaelić. Nakon što je Pavelić zapretio da se u tom slučaju film neće snimati u Zagrebu, redatelj Friz Peter Buh je uveo lik apotekara Paulića kao omaž Paveliću. Taj lik je pak izgovorio poznatu rečenicu s kojom se film i reklamirao u Hrvatskoj: Dužnost svakog Hrvata jest da pomaže svom bratu Nijemcu.

Dreharbeiten zum Film Menschem im Sturm 1941
Sa snimanja film „Ljudi u oluji“ – između ostalih tu je i Mile BudakFoto: Filmarchiv Zagreb

Kraj filma za NDH i stvaranje nove, velikim delom režimske kinematografije, označio je film „Oslobođenje Zagreba“. Hrvatski filmski radnici snimili su ulazak partizana u Zagreb čemu su u dotada endehazijskom državnom filmskom zavodu Hrvatski slikopis dodali i snimke iz Beograda. Tadašnji rukovodilac proizvodnje Branko Marjanović u svojim sećanjima je zabeležio da se prihvatio cenzorskih makaza – a to je Rafaelić i preneo u svojoj knjizi. Kaže, sa beogradskih snimaka izbacio kadrove tenkova sa anti-hrvatskim parolama. „Isekao sam parole mržnje jer sam smatrao da je tih dana trebalo tako postupiti. Sastavio sam ga kako bi svim stranama delovao pozitivno i pomirljivo“, zapisao je Marjanović. Tako je film, samo pod novim režimom, nastavio da fabrikuje neku drugu stvarnost.