1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kazanovine ospice

29. jul 2014.

Na kupatilskim vratima visile su dve zakačke. Na njima je kurzivom pisalo his i hers. Na zakački za njeno visilo je nešto lako i tanko što se prigrće posle kupanja, a na njegovom ništa. Kuka je čekala mene.

https://p.dw.com/p/1Ckz4
Symbolbild Liebe Herz
Foto: Fotolia

piše: Goran Samardžić

Desetog septembra dve hiljade jedanaeste godine, oko šest popodne, ugledao sam prvi put svoju sadašnju ženu. Odmah sam izronio iz mrtvila u koje padam kad mi nije ublizu neka zgodna žena. Veći deo svesnog života proveo sam okupiran njima. One su ozbiljno ugrozile moju inteligenciju pa i karijeru. U školi, i osnovnoj i srednjoj, te na fakultetu, imao sam problema s učenjem i shvatanjem jer su mi u glavi uvek bile žene. Znanje je zbog njih u mene jedva ulazilo; poput debelog pisma u tesnu kovertu. Bolovao sam donedavno od tog sindroma i za njega jedva naš'o lek. Ili pošteno rečeno lek je naš'o mene. Bilo mi je žao da radim bilo šta što nije u vezi sa ženama.

Čim se ruka moje buduće žene ugnezdila u mojoj i malo odstojala, iz nje se u mene nešto ulilo i tu je i danas. Šta je to, ko je to i od čega je, nemam nameru da objašnjavam. Pre toga sam u skladu s dogovorom preko telefona tražio broj po naselju. Kad sam nabas'o na tablu s 27 nisam slutio šta me gore čeka. Priče o prijatnosti daleko su nezahvalnije i suženije tematski i po sižeu od priča o neprijatnosti. Ima više drame u prolazu noža kroz kožu, nego u njenom milovanju. Ova priča će biti o milovanju.

Prema adresi na kojoj već tri godina srećno živim pošao sam čist, namirisan, ali čudno obučen: sandale na čičak, bermude na čičak, košulja, na šta, pa na čičak! Dok smo me skidali nakon kraće uvertire, jer takva su pravila ljubavi na prvi pogled, soba je odjekivala od cepanja, kidanja, čupanja što graniči s besom. Sličan zvuk pravi široka, samolepljiva traka dok se otrže s paketa. Ja to znam. Godinama to slušam na poslu.

Nekoliko sati posle s podsmehom smo gledali na gomilu moje garderobe. Ja obučen u odnosu na ja golog već je preš'o u prošlost. Rastezao sam se, nameštao i paradirao svojim atributima. Starost me je nežno golicala perima.

Moja buduća žena je iz faze upoznavanja, rukovanja i odeće na sebi, još lakše prešla u golu fazu. Embrio mog seksusa se formirao na erotskim danskim filmovima, a njen u Danskoj. Nosila je i državljanstvo zemlje u kojoj je zamišljan Hamlet. Ubrzo će ga dobiti i naša beba.

Divno je kad se nađeš s druge strane stida sa ženom što ti pasuje kao najfinija rukavica. Dobrih deset minuta sam joj pod pupkom izvodio zvukove kao kad isisavaš srž iz šuplje kosti. I nakon složno dostignutog orgazma naš'o sam se dole al' s prionutim uvom, ne ustima. Odmarao sam na Venerinom bregu i osluškivao šta se ispod kuva. Dečak il' devojčica?! Bolje devojčica :)

Posle sam piš'o po prvi put u njenu šolju, zagledajuć' kreme, meleme, kupke. Mirise. Na kupatilskim vratima s anatomskom kvakom visile su dve zakačke. Na njima je kurzivom pisalo his i hers (njeno i njegovo). Na zakački za njeno visilo je nešto lako i tanko što se prigrće posle kupanja, a na njegovom ništa. Kuka je čekala mene.

Goran Samardzic DW-Korrespondent Serbien
Goran SamardžićFoto: privat

Te nedelje u septembru nisam imao jasnu predstavu kod koga i zašto idem i šta se očekuje od mene. Kad razgovaram sa ženama prvi put ne slušam šta mi kažu već kako zvuče. Slično se osluškuju i ptice. Rasprava se razvila u pravcu toga da l' da me glas s druge strane slušalice persira il' ne i dogovoreno je da ne.

Dan pre desetog septembra dve hiljade jedanaeste, kada sam po prvi put čuo glas svoje sadašnje žene i dogovorio se da budemo na ti, odzvonilo je ravno dve godine od kako me izbacila bivša. Šesn'est godina braka, poput šesnaest balona punjenih helijumom, pogubilo se nebom. Nešto je u našem udobnom i prostranom gnezdu u kojem je bilo i pilića – puklo, otkačilo se, uradilo pjonnngggg. Tako čini zidni sat s visećim tegovima kad mu dojadi da služi i pokazuje ti vreme. Bilo je i suza, po kakvoći gustih i zrelih, ali ne i nade da ću seksu van kuće reći ne.

Ušao sam u jednu sobu, drugu, treću, četvrtu, da upamtim šta ostavljam. Za uređivanje stana smo dali malo bogatstvo. Vrhunac je bila šolja iz Švedske koja pere i briše dupe. A kuhinja, o kuhinja, srce našeg braka, u kojem sam najviše voleo da jedem i iščekujem hranu; pa posuđe od gusa blizu kojeg je opasno svađati se da ne dobije krila. Pekač za hleb, mašina za pomfrit i kokice, okretni ražanj, vitrina za crna i bela vina što ih nisam stig'o dopiti. Uz to ptica, pas i riba. Nešto što leti, hoda i pliva! Da bi donelo kući sreću. I nije nam donelo. Obeć'o sam joj bundu ako me pusti da optrčim još koji krug u slobodi, počasni! Crna ptica starosti je kričala i graktala požuri, požuri! „Kupiću je ja tebi al' da budeš uz nas, moronu“, rekla je. Bilo je još leto a mi smo pričali o bundama i krznu. Zamislih kako se kuvamo u njima. Deca su telom bila tu, al' dušama u kompjuteru. Pištale su i štektale igrice. Jedino je pas, naš upijač sreće i nesreće i njen barometar, moj odlazak shvatao ozbiljno. Plakao je. Prečio mi put. Uvijao se oko nogu i spoplit'o me.

Govorio nešto opominjuće na svom psećem jeziku. Ali uzalud. Ko zarezuje kućnog ljubimca i njegove vizije?! Ko? Noge su pošle niz stepenice i iznele me na put. Neki glas naredio da idem pravo, samo pravo. „Pa kako ste mogli da drndate po tastaturi dok vam tata odlazi, bre?!“, zavapio sam godinu posle na dosuđenom mi vikendu dok su deca gutala ćevape a ja očima njih. Užasno sam patio al' i menjao ljubavnice. Svaku sam gnjavio pričom o svojoj deci. One, moje ljubavnice, bile su mi jedini terapeuti. „Pa mislili smo da ćeš za koji dan da se vratiš.“ „Ili koju godinu“, rekoh!

Moja nekadašnja porodica je mesožderska po vrsti. Hranila se svežim lešinama svih uobičajenih životinja predviđenih za jelo. Stan nam je mirisao na meso i razne umake na bazi mesa. Danas, godinama posle, mene nova žena uči da brstim trave i jedem neka mesa s grudi ptica pomoću kojih one lete. Dnevni unos suncokretovog ulja može se nakapati u oči dok se maslinovim, lanenim i ćurokotovim, izdašno oblaže iznutra. Sad mi i govno drugačije miriše, a i ja sâm. Od sprava jedino se ima sokovnik – lepo čudo što muti sve sa svačim – i kućni bicikl. Kobasici je, osim onoj u gaćama, zabranjen pristup. Jutrom mi nova žena prinosi sok i moli me da joj priznam ako me nešto i najmanje boli. Pokazujem na ono ispod pupka i keserim se od sreće. Majmuni su mi rod. Imamo već bebu, školski lepu i zdravu bebu rođenu bez poteškoća, a beba treba jednom u obdanište, škole, fakultet, pa i pred oltar! Ko će je predati mužu Ko, ko?! Ja, nadam se.

I što se kaže, svaka bolest ima svoj kraj. Nek se ova moja zove Kazanovine ospice. Boginje bi bile prejake. Od ospica sam dugo i bezazleno bolovao ne hteći se lečiti. Zbog toga sam kao loptica u fliperu bacan tamo-vamo. Sada sam do kolena u starosti. Osećam kako nežno mili uz mene. Jednom kad me nadvisi ja ću voleti ovu istu ženu a i ona mene. I nemoj da me iko leči od tog.