'Katolička crkva je pružila premalo otpora nacističkom režimu'

DW: Gospodine Heim, kako su katolički biskupi u Njemačkoj reagirali na početak Drugog svjetskog rata?

Bernd Heim: Oni ga nisu pozdravili, ali nisu ni zauzeli decidirani stav protiv njega. Jasnog protivljenja, recimo, u obliku objave s propovjedaonice za njemačke katolike ili u obliku apela njemačkim vojnicima: "Položite oružje i nemojte se boriti", nije bilo. Njemački biskupi su službeno bili suzdržani. Drukčije je bilo na početku nacionalsocijalističke vladavine u siječnju 1933. Tada je Crkva Hitleru pokazala puno više odobravanja nego na početku rata 1939. godine.

Kakav je stav zastupao tadašnji papa Pio XII.?

Pio XII. je pokušao postići nemoguće i spriječiti rat diplomatskim putem. U tu svrhu se u Rimu obratio svim akreditiranim veleposlanicima u Vatikanu i preko nuncijatura (diplomatska predstavništva Svete stolice, op. red.) u glavnim europskim gradovima pokušao izvršiti utjecaj. Na žalost, bez uspjeha jer je previše vlada, između ostalog i njemačka i poljska, bilo voljnije riskirati rat nego prihvatiti neko kompromisno rješenje.

Je li u Njemačkoj bilo biskupa s eksplicitnim simpatijama za naciste?

Nije bilo "smeđih" biskupa s knjižicom Hitlerove stranke. Ni sporni biskup Wehrmachta Franz Justus Rarkowski nije bio uvjereni nacionalsocijalist. Većina biskupa je, međutim, bila nacionalno-konzervativna. Oni u jakoj Njemačkoj nisu vidjeli nikakav problem. Weimarska republika sa socijaldemokratima na vlasti je za te konzervativce bila crvena krpa pa nisu smatrali da je treba pod svaku cijenu braniti.

To znači da od strane biskupa na početku rata nije bilo glasova koji bi kočili Hitlera?

Ne, u tom trenutko ih još nije bilo. Tek za vrijeme rata su se pojedini biskupi oglasili.

Je li za vrijeme nacističke vladavine postojala neka službena linija Katoličke crkve u Njemačkoj?

Biskupi su se 12 godina prepirali oko jedne jedinstvene linije i nisu je našli. Postojale su različite struje i različiti koncepti. Kardinal Bertram, wroclawski nadbiskup, zalagao se za politiku žalbi. Njegov glas je bio važan jer je tada bio na čelu Njemačke biskupske konferencije. Njegova taktika se sastojala od toga da se na sve krive poteze vlade odgovara pravno formuliranim žalbama i da se s kritikom ne ide u javnost. Nacionalsocijalistima je, međutim, bila važna samo konkretna moć. Zato mi u povijesnoj dokumentaciji nalazimo brojne tragove crkvenog otpora, ali malo toga je preko propovijedaonica ili preko medija došlo do široke javnosti. Dugo je trebalo njemačkim biskupima da shvate kako strategija koju su odabrali nema učinka.

Je li crkva nakon Drugog svjetskog rata samokritično razmatrala svoju ulogu?

U početku ne. Crkva je tu pratila mainstream čitave Adenauerove ere. U 1950-im godinama je više postojala tendencija da se govori: nemojmo više puno gledati prema natrag, već se koncentrirajmo na sadašnjost i budućnost, dakle, na obnovu. U biskupijama je, pored obnove uništenih gradova, najveći izazov bio integracija prognanih s istočnih područja koja je Njemačka izgubila i koja su pripala Poljskoj. Prema vlastitoj prošlosti za vrijeme nacionalsocijalističkog režima se crkva postavljala vrlo jednostrano i inzistirala na stavu da je ona bila jedina moralna institucija koja je bez narušenog ugleda preživjela nacionalsocijalizam. A to je, kako danas znamo, previše jednostrano viđenje stvari.

Ovih dana se održavaju i brojne komemorativne manifestacije u sjećanje na početka Drugog svjetskog rata i napad na Poljsku prije 75 godina. I Njemačka i Poljska biskupska konferencija zajedničkom svečanošću u Gleiwitzu demonstriraju pomirenje Nijemaca i Poljaka. Koji je učinak ovakvih inicijativa?

To je jedan simbolički čin i sigurno je on važan i lijep, ali ja mu ne bih davao preveliki značaj. Za mlade ljude u Poljskoj i Njemačkoj to je predaleko i preapstraktno da bi moglo utjecati na njih. Za njih je vjerojatno pitanje igraju li njemački i poljski igrači fer u nekoj prijateljskoj utakmici sigurno puno važnije nego pitanje kako se njemački i poljski biskupi odnose prema početku rata. Dokaz uspješnog pomirenja bi, na primjer, bio kada bi se njemački i poljski navijači sastali, 90 minuta gledali napetu utakmicu i nakon toga otišli zajedno slaviti.

Intervju vodio: Günther Birkenstock