Kako je biti pedofil?

Tisuće novinara širom svijeta su se bavili pričom Austrijanke Natasche Kampusch koja je godinama bila zatočena u podrumu svog otmičara Wolfganga Priklopila. Sociolozi, psiholozi i kriminolozi su pokušali objasniti taj slučaj - no sve odgovore ni oni nisu mogli dati. Kako bi i mogli? Kako objasniti da su neka djevojka ili čak više osoba godinama živjeli i bili seksualno zlostavljani u podrumskim prostorijama, a da susjedi, poznanici i niti jedna služba nisu ništa primijetili? Nakon što je na svjetlo dana izašao slučaj Kampusch pojavili su se izvještaji o sličnim slučajevima iz SAD-a, Poljske, Italije i Argentine.

Austrijanac Markus Schleinzer je stručnjak za casting, on je izabrao glumačku ekipu Oscarom nagrađenih filmova "Krivotvoritelji" i "Bijela vrpca". No, priča o Kampusch i Fritzlu ga se tako dojmila da je odlučio o toj temi snimiti svoj prvi film. Tako je nastao "Michael", film koji je prošle godine nominiran za Europsku filmsku nagradu, a nedavno je dobio i glavnu nagradu na filmskom festivalu u Saarbrückenu. Michael Fuith, filmski "Michael", je tamo nagrađen i kao najbolji glumac.

Iz "obrnute" perspektive

Iako je slučaj Kampusch bio emocionalni "okidač" za Schleinzerov film, austrijski redatelj ga ni u kojem slučaju nije pokušao ekranizirati - ni njega niti druge stvarne otmice. Ono što je u njegovom filmu specifično je da pokušava ispričati priču iz perspektive otmičara-pedofila. "Sebi sam rekao da ne želim tražiti interesantno i uzbudljivo što bi mogao zloupotrijebiti za svoj „umjetnički rad“. Nisam zato što stvarna patnja pripada stvarnim žrtvama. Ja sam tražio glavni lik koji konačno, i to je možda ono najstrašnije, ne želi ništa drugo nego većina nas: vezu, sreću, ljubav".

Schleinzer se u stvaranju svog filma vodio pitanjem: kako je to biti pedofil? Kad to počneš primjećivati? "Vjerojatno u kasnom pubertetu kada shvatiš da su osobe koje te privlače uvijek iste dobi, a da ti stariš. Onda dođe trenutak u kojem te tete i bake počnu pitati: kad ćeš nam konačno dovesti neku curu? To sve mora da je strašno", kaže redatelj.

On naglašava da svaki pedofil nije i kriminalac: "Kriminalac postaje pedofil u onom trenutku u kojem toj svojoj sklonosti popusti, a onda im postane najvažnije organizirati život tako da izgleda kao 'normalan'. A nema ničega što bolje može skriti kriminal od normalne svakodnevice".

U tamnici vlastitih osjećaja

Schleinzerov „Michael“ je neupadljivi, točni, marljivi službenik jednog osiguranja. Njegova sestra vjeruje da ima djevojku u Njemačkoj, a ljudi oko njega znaju samo da uvijek ljubazno pozdravlja. On je čovjek koji malo priča, povučen i uredan - čovjek koji živi u tamnici svojih vlastitih osjećaja. Schleinzer svoju priču priča u mirnim slikama i dugim kadrovima, a seksualno zlostavljanje nigdje se ne vizualizira, nego samo asocijativno sugerira.

"Ne pokazujem slike jer ne vidim u tome smisla. Svi mi znamo o čemu se tu radi. Budimo iskreni: nema ništa strašnije od naše vlastite mašte, naših vlastitih projekcija", objašnjava. Obično se za ovako zahtjevne, karakterne uloge glumci trgaju. No, s ulogom Michaela je stvar bila složenija. Nije lako živjeti s imidžom "filmskog pedofila-otmičara".

"U prvom trenutku naravno nisam htio igrati tu ulogu. Ali kada sam pročitao cijeli scenarij shvatio sam da je to za mene jedini pravi, inteligentni pristup ovoj temi. Šutnja počinitelja, žrtava, članova obitelji - ona je stvorila zaštitni plašt za počinitelji ovih zločina", priča nagrađeni glumac Michael Fuith. On je zaključio da je važno da se o tome priča izvan bulevarskog tiska, pa je stisnuo zube i rekao: "Ok, pristajem."

Kritičari hvale i Fuithovu glumačku kreaciju i Schleinzerov film kao hladno izrežiran, ali izrazito potresni film - bez voajerizma i bulevarskog senzacionalizma.

Autori: Bernd Sobolla / Dunja Dragojević

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić