1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kakav je to komunista u Vatikanu?

10. decembar 2013.

I u Nemačkoj se sa velikim interesovanjem i naklonošću sluša svaka reč pape Franje. Utoliko je veća srdžba konzervativnih krugova na Apostolsko pismo u kojem se kapitalizam otvoreno naziva krađom od siromašnih.

https://p.dw.com/p/1AW0G
Foto: Getty Images

Pre ovog spisa pape Franje jedva da su se u nemačkim medijima mogle pronaći čak i žalopojke zbog odlaska „nemačkog“ pape Benedikta XVI. Ali programski spis pape Franje izazvao je i burne reakcije – ovaj put na stranicama nemačke štampe posvećenim privredi. Jer kad verski poglavar katolika slobodno tržište naziva „tiranijom“, onda u ovdašnjim konzervativnim krugovima prestaje svaka šala i teološka rasprava. Konačno, Nemačka je imućna zemlja koja svoj imetak dobrim delom može da zahvali izvozu „luksuznih“ proizvoda – upravo takvih kakve ovaj papa osuđuje. A i politički se tu otvaraju neugodna pitanja.

Vladajuća stranka, CDU Angele Merkel, u sebi nosi oznaku hrišćanska (Hrišćansko-demokratska unija) – i šta onda nakon ovog Apostolskog pisma? Treba li i kancelarka da prihvati tezu kako „kad ne delimo naš imetak sa siromašnima znači da se od njih krade, jer imetak koji mi imamo ne pripada nama, nego njima“ i uopšte, kako je postojeći ekonomski sistem „nepravedan u korenu“?

Svako tržište vodi u podelu

Tako ispada da neki listovi poput čuvenog i konzervativnog Frankfurter algemajne cajtunga, praktično na dva načina izveštavaju o istom spisu pape Franje: dok na stranicama gde se prate verska zbivanja uglavnom pozitivno izveštavaju o želji Pape da crkvu vrati siromašnima i za siromašne, na ekonomskim stranicama se pak čitaju veoma oštre kritike Pape i njegovog Apostolskog pisma. Konkretno, kod teze o imetku kao „krađi od siromašnih“ novinar Rajner Hank podseća da je to zapravo citat teologa i mistika svetog Ivana Zlatoustog i da se kroz istoriju uvek iznova pojavljuje ta ideja nekakvog hrišćanskog komunizma gde jedini put spasa vodi kroz siromaštvo i bedu. Jer svako tržište i preduzetništvo, već po prirodi stvari, vode u neravnopravnost i podele na one koji jesu i koji nisu imućni.

Tu zapravo, podseća autor FAZ-a, ne postoji razlika između katolika i protestanata (što je i Angela Merkel), jer su i Luterovci itekako napadali sticanje bogatstva. „Kad već po prirodi ne bi bili beskrupulozni, onda bi već privatni posed bio dovoljan greh za kletvu Božju. Jer ono što nam On daje besplatno, mi od toga stvaramo posed“, pisao je reformator Huldrih Cvingli početkom šesnaestog stoleća.

Bogato društvo je zbir imućnih ljudi

S druge strane, Hank citira i Ničea koji hrišćanstvo optužuje za propast Rimskog carstva jer se ono zalagalo za Božju državu i relativizovalo zemaljska zbivanja. Notorna je činjenica da je baš svaka utopija propadala kad se postavilo pitanje privatnog vlasništva, a i zbivanja u Kini u poslednjih par decenija još jednom su pokazala: bogato društvo je moguće samo kao zbir imućnih pojedinaca.

Papst Franziskus in Assisi 04.10.2013
Foto: picture alliance/abaca

Zato se konzervativnim krugovima više dopadaju reči pape Jovana Pavla II – konačno, Vojtila je živeo u socijalističkoj Poljskoj pa je onda u svojoj enciklici Centesimus Annus i napisao da je pretpostavka slobodnog tržišta „sigurnost lične slobode i vlasništva kao i stabilna vrednost novca“. Bergoljo bi pak, dodaju kritičari, trebalo da se seti finansijskog kolapsa njegove Argentine gde je tek liberalizacija tržišta dovela do ekonomskog oporavka. Doduše, moglo bi se raspravljati o pravim uzrocima koji su doveli do platežne nesposobnosti Argentine 2001, ali u Nemačkoj je već mesecima među najprodavanijima i knjiga dugogodišnjeg dopisnika lista Bild iz Vatikana Andreasa Ingliša „Franjo – Znakovi nade“. U njoj se bavi i optužbama o „komunizmu“ i ovog Pape i čitave teologije oslobođenja koja je toliko raširena u Južnoj Americi.

Vi, Evropljani, pojma nemate!

Ingliš u svojoj knjizi citira čitav niz drugih sveštenika i monaha tog kontinenta koji i u tim optužbama o nekakvom „komunizmu“ vide tek glupost i problem da ljudi u Evropi – dakle i u Vatikanu, nemaju baš nikakve veze sa realnošću na drugim kontinentima. Ako pak ovdašnji konzervativni stručnjaci za ekonomiju podsećaju na socijalističku prošlost pape iz Poljske, Ingliš citira monahe sa Kube koji žive u ilegali, u civilnoj odeći i u strahu od policije i koji takođe tvrde kako stavovi bivšeg argentinskog kardinala nemaju veze s komunizmom.

Jer, Južna Amerika je područje golemih razlika između bogatih i siromašnih, a siromaštvo tamo to zaista i jeste – u Evropskoj uniji smo svi mi već zaboravili šta znači kada deca bukvalno nemaju šta da jedu. Jedan sveštenik – kao što je to Bergoljo, koji je radije odlazio u naselja siromašnih nego sedao za bogatu trpezu prebogatih sunarodnika, jedva da se i može meriti nekakvim ideološkim merilima kakva su poznata u Evropi.

„Razdeliti sve siromašnima i poći za Hristom“ naravno da nije poziv koji se lako i rado može slediti – i nikad nije ni bio. „Hrišćanski komunizam“ nije baš funkcionisao ni među sledbenicima Franje Asiškog i teško je verovati da će nastupiti nakon Apostolskog pisma pape Franje. U njemu on pre svega piše o odnosima na tržištu u ovom našem globalnom svetu gde je veoma nejasna razlika između špekulacije i kocke i konačno, između kapitalizma i krađe. A ako se o tome barem raspravlja i u bogatim zemljama poput Nemačke, čak ni to ne mora biti loše.

Autor: Anđelko Šubić
Odg. urednik: Nemanja Rujević