Kada djevojke lome rebra …

„Lomila sam rebra, uzrokovala hematome, modrice na oku, otekline na nosevima, nanijela sam već sve moguće vrste tjelesnih ozljeda“, priča u međuvremenu punoljetna Lena, koja je prvi put ozbiljno ozlijedila nekoga s nepunih 13 godina. U tome nije jedina. Jer, premda je više od 80 posto mladih kažnjenika još uvijek muškog spola, Susanne Korbmann iz Udruženja „Ghettokids“ iz Münchena već godinama sa zabrinutošću uočava sve veću okrutnost među djevojkama: „Način na koji djevojke izražavaju nasilje se promijenio. Nije im više dovoljno opaliti pljusku, već se odmah udara šakom po nosu, lomi vilica, zadaju se teške ozljede.“

Posljedica besperspektivnosti

Uzroci takve pojave Društvu socijalnih radnika za probleme na ulici (streetworker) su jasni: socijalna država štedi na svakom koraku, centri za okupljanje mladih se zatvaraju, pa mladi ostaju prepušteni sebi samima. Baš kao i dječaci, i djevojčice nerijetko odrastaju u okolini koja im ne nudi ništa drugo osim ulice, dosade i nikakvog izgleda za poboljšanje, smatra Susanne Korbmann: „Djevojke ne vide šansu za daljnje obrazovanje, već 'vise' na cesti sa svojim vršnjacima. U tom uličnom životu, dosadi i besperspektivnosti, ne mora nas čuditi da se kao odgovor društvu pokazuje nasilje.“

Streetwork donosi nadu

Socijalna radnica Jessica Ladoé iz Centra za socijalni rad u Kölnu također ima iskustva s nasilnim djevojkama, a poznate su joj i sredine iz kojih dolaze: „Djevojke koje naginju nasilju većinom su i same u obiteljima doživjele nasilje i potječu uglavnom iz socijalno zapostavljenih obitelji.“ Jesicca Ladoé već godinama radi kao socijalna radnica na ulici i to s grupama djevojaka. Ona im želi pomoći izaći iz tog zatvorenog kruga, te ih pokušava vratiti na „pravi put“, u život bez nasilja i agresije: „Nudimo im i prostorije kamo mogu dolaziti, gdje mogu upoznati svoje uzore, s njima razgovarati, stjecati nova iskustva, gdje ne moraju konkurirati mladićima.“

Metoda „vruće stolice“

U istim prostorijama djevojke se uz razgovore i razna druženja podvrgavaju i terapiji protiv agresije. Kao način za „povratak sebi“ najčešće se koristi metoda „vruće stolice“ koju opisuje koordinator za rad na ulici kelnskog Centra za socijalni rad Jürgen Schüle: „Jedna djevojka sjeda u sredinu, a oko nje sve ostale. One joj postavljaju provokativna pitanja. Djevojka u sredini mora izdržati i na „vrućoj stolici“ naučiti savladati vlastitu agresiju; znači nositi se s provokativnom situacijom, a da pri tom ne ustane i ne pretuče sve oko sebe.“

Djevojke moraju same željeti promjenu

Kiki je jedna od šest djevojaka koje su pratili autori dokumentarne televizijske serije „Djevojačka banda“ („Mädchengang“). Daleko od vlastitog getoa, izolirane od okoline, nasilne djevojke susreću se s onim čega se najviše plaše: same sa sobom. Težak posao za terapeute i psihologe. No, nikakva briga ni terapija ne mogu biti plodonosne ako to djevojke same ne žele. 17-godišnja Kiki je nakon više od 30 kazni zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda uvidjela da to nije put za budućnost i želi prestati s nasiljem, ucjenama, prisilama: „Kada bih mogla vratiti vrijeme šest godina unazad, puno toga bih promijenila. Puno, puno toga. Moje kompletno ponašanje. Bila bih suprotnost od ovog što sam danas.“

Što dalje od ulice, od nasilničkih obitelji, od bandi – što dobrovoljno, a što po odredbi suda. I mlada kažnjenica Vanessa morat će raditi na sebi. Zbog nanošenja tjelesnih ozljeda već je odslužila zatvorsku kaznu za maloljetnike, ali kako je u međuvremen napunila 18 godina, idući put joj ni socijalni radnici neće moći pomoći: „Ne da mi se više ići u zatvor i ovo je takoreći moja posljednja šansa da nešto promijenim u svom životu.“

Autorica: Volžana Anders

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm