Jednom milioner– uvijek milioner?

DW: Gospodine Piketi, Vaša knjiga je hit. Koliko primjeraka je do sada prodato?

Thomas Piketty:: Na engleskom i francuskom zajedno 800.000. Na engleskom jeziku je prodato 600.000 knjiga.

DW: Smatrate li da ste uspjeli nešto da pokrenete?

Piketty: Moja namjera je bila da ubijedim čitaoca da su pitanja prihoda i bogatstva previše važna da bi se prepustila samo statističarima i ekonomistima. Moj cilj je bio da čitaocima pružim istorijske temelje, tako da oni mogu da naprave sopstvene procjene. Ali, u najširem smislu, ovdje se radi o društvenoj nauci, a to nije egzaktna nauka, pa ne očekujem da se svi čitaoci sa mnom slažu.

DW: Kako bi trebalo poboljšati ekonomski sistem, pa da radnici ponovo mogu više da zarađuju?

Piketty: Postoje različita rješenja. Na dugi rok su to ulaganja u obrazovanje. Univerziteti su veoma moćan instrument za smanjenje nejednakosti. Jedan od glavnih evropskih problema je da ulažemo više novca u smanjenje našeg nacionalnog duga nego u univerzitetsko obrazovanje. To ne sluti dobroj budućnosti. Moramo više da ulažemo u univerzitete.

DW: Koje još rješenja nude mogućnosti povećanja vrijednosti rada?

Piketty: Progresivno oporezivanje visokih plata i prihoda od kapitala je također važno. Stoga nam je potreban poreski sistem koji manje oporezuje one koji žive od svojih plata i počinju svoj život bez kapitala i bogatstva.

DW: To nas dovodi do Vaše centralne izjave – da mnogi radnici danas od plate mogu samo još da preživljavaju. Zašto je to tako?

Piketty: Sve do početka generacije Bejbi bumera (poslije Drugog svjetskog rata, prim. red.) bilo je moguće uštedjeti novac – od plate. Zbog visoke stope privrednog rasta, moglo je da se počne od nule, i da se radom postigne izvjesno blagostanje i stvore rezerve. Međutim, za sadašnje generacije važi: Ako želite da uštedite bogatstvo u velikom gradu, onda vam treba odlična plata. Ali, ako je stopa rasta samo 1,5 posto, to znači da su prihodi od kapitala četiri do pet posto ili više, a na rizičnim investicije kao što su akcije, dobit moži biti čak i sedam posto. Na taj način, početne nejednakosti se pojačavaju.

DW: Kakve su posljedice?

Piketty: To dovodi do smanjenja socijalne pokretljivosti u društvu. Pri tome treba znati da je postojanje šanse da neko dospije u sloj najbogatijih dobro za efikasnost privrede i preduzetništva. Warren Buffet je jednom rekao: Ne želimo valjda da se na Olimpijskim igrama 2020. takmiče samo djeca takmičara iz 2000. godine!

DW: Vi ste sakupili podatke za glavne industrijske i zemlje u razvoju. Većina statistika su prihodi od poreza. Vi tražite internacionalne poreze. Ali kako bi to moglo da funkcioniše? Zemlje EU se takmiče za investitore i kapital i to sa najnižim mogućim porezima.

Piketty: U pravu ste, ako svaka zemlja zadrži svoj poreski sistem, biće teško. Rezultat je da multinacionalne korporacije već sada plaćaju relativno mali porez, u odnosu na mala ili srednja preduzeća. Njemačka, Francuska i Italija se takmiče da privuku investitore. To velikim korporacijama omogućava da se igraju različitim poreskim sistemima i da na kraju uspijevaju da plate relativno niske poreze. To nije samo loše za jednakost tretmana preduzeća, već i za ekonomski rast i efikasnost privrede.

DW: Dakle, šta predlažete?

Piketty: Rješenje je vrlo jednostavno: potrebna nam je zajednička fiskalna politika. Ne može se istovremeno eurom, kao zajedničkom valutom, održavati 18 različitih poreskih sistema koji se takmiče jedni sa drugima, imati 18 različitih nivoa nacionalnog duga i 18 različitih kamatnih stopa na državne obveznice. Stoga nam je potrebna mnogo čvršća fiskalna i politička unija u Evropi, počevši sa malom grupom zemalja, a zatim i sa više njih.

DW: Odakle Vam optimizam da će to uspjeti?

Piketty: Tokom prikupljanja podataka u bankama, uspjeli smo da dobijemo informacije o depoima kapitala. Potrebno je vrijeme i potrebna je volja za sankcije. Mi ne možemo ljubazno da tražimo da poreske oaze konačno prestanu da budu poreske oaze. Mi u Evropi smo bili krajnje naivni. Švajcarska sada automatski šalje bankovne informacije o svojim klijentima, i to je samo zato što su Sjedinjene Države uvele sankcije švajcarskim bankama.

DW: Kakve posljedice za srednju klasu ima akumulacije kapitala u rukama najbogatijih?

Piketty: Za privredni rast i za funkcionisanje demokratije nam je potrebna jaka srednja klasa. Evropa je egalitaranije struktuirana nego prije sto godina, i još egalitarnija od SAD-a. Ali u Sjedinjenim Državama je koncentracija prihoda i bogatstva toliko jaka, da mnogi vjeruju da bi to moglo da utiče na demokratiju. Pojedine grupe bi mogle da dominiraju politikom. U SAD-u postoji neograničeni privatni novac u politici, to je stvarno problem.

DW: Kako ocjenjujete ekonomsku situaciju u Evropi i SAD-u?

Piketty: U Parizu i eurozoni privreda stagnira, stopa rasta je oko nule, kao i inflacija. Nezaposlenost raste. Ono što me posebno rastužuje: Naš početni javni dug nije bio dramatičniji nego u SAD-u, Velikoj Britaniji ili Japanu. Ali ovdje smo dopustili da velika dužnička kriza dovede do krize povjerenja. To je naš glavni problem.

DW: Kako se ovi problemi manifestuju za ljude?

Piketty: U nekim evropskim zemljama četvrtina mlade generacije je nezaposlena. A čak i ako ljudi imaju prihode, izuzetno je teško stvoriti kapital. Velika opasnost u Evropi je da sve više ljudi stiče utisak da su gubitnici globalizacije ili da su vlasnici kapitala neproporcionalno veliki dobitnici. Mislim da je to opasno, jer podstiče ekstremističke pokrete.

DW: Sljedbenici liberalnog ekonomskog poretka tvrde da se trenutno štampa dovoljno novca, da se on pravedno raspodeljuje, te da se visoki profiti od kapitala ne oduzimaju od radnika.

Piketty: Pitanje je: da li je za efikasnost ekonomskog sistema dobro kada menadžer dobije deset miliona dolara? Ja sam pažljivo pogledao podatke i našao da nema dokaza da je tako nešto korisno. U krajnjoj liniji, to je trošak na račun ostatka privrede, na teret niskih i srednje visokih plata.