1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Izdajica

18. novembar 2013.

Rampa na granici nije bila automatska. Radila je na ljudski pogon. Nekad je lakše postojati kao životinjka nego čovek. Životinje prolaze kroz ono što ljude deli. „Ajd sad da nam kažeš šta si radio u ratu? Lepo po redu.“

https://p.dw.com/p/1AJO9
Foto: Getty Images/Afp/Andrej Isakovic

Autor: Goran Samardžić

Moje povremeno pojavljivanje u Beogradu i njegovoj okolini bazira se na emocijama koje do sad ni jedna gumica nije izbrisala. Ni događaj na granici između Bosne i Srbije zvanoj Karakaj. Zbog toga ne koristim više taj prelaz iako tu rade i ponašaju se neki drugi ljudi. Izbegavam mesta na kojima nisam bio voljen.

Godine, 1997. pošao sam sa Srđanom za Srbiju pun entuzijazma i leptirića u stomaku. Srđan je u ratu izgubio ruku. Bio je pripadnik vojske Republike Srpske, a ja Armije Bosne i Hercegovine. Svako je nevoljko, na zov prilika iz devedeset druge, izaš'o da brani svoj prag; on u predgrađu Sarajeva, ja u njegovom centru. Ne bih da razmišljam šta bi bilo da nam je neko razmenio adrese i račune za struju. Ionako je previše zbrke.

Moj razred je obeležavao dvadeset godina od mature i setio se da postojim. Dobar je to razred bio. Pamtio je one što su ga činili. Do mene je doprla Olga Lazić, defektolog po struci, i hvala joj. „Dođi, čeka te tvoje mesto. Rezervisali smo Akvarius, biće super“. „Dobro dolazim“, zamucah preko brda i dolina kroz tek zakrpljenu telefonsku vezu i skoro odmah počeh da se spremam iako me je od polaska delilo nedelju dana. Moj razred. Moj. Tačno sam mog'o da izevociram kako miriše i gde ko sedi. Neki ljudi nikad ne iskorače iz školskih klupa i mladosti. Jedan od takvih sam ja.

Srđan, rođeni Bosanac iz Lukavca, nije imao nikakve veze s mojom maturom i XIV beogradskom gimnazijom preko puta koje sam živeo i čet'ri godine je gulio. Bio je lep i čudan; kao da je tek sišao s freske i navuk'o džins... i pobožan. To me kod ljudi uvek fasciniralo. Povez'o nas je pos'o oko šverca knjiga na relaciji Bosna-Srbija i obrnuto. Ako su narodi ratovali nisu i njihove knjige, mudrovao sam, unapred uživajući u suživotu posloženom na police knjižare Buybook. Buybook je u to vreme jedini u izlogu imao srpske knjige i ćirilicu. Zarada od njih je bila mala, ali romantična. Ljudi zbijeni u nacionalna stada povezivali su se putem knjiga za koje ne bi ni znali da su napisane da nije nas. Proći će još koja godina dok putovanje i pokazivanje putnih isprava postane rutina.

Iz svog stana u Hadži Prodanovoj ulici mogao sam zumirati učionicu i videti šta na tabli piše (Olja voli kurac, kurac voli Olju. Sutradan: Poližeš Olji pitčku nepičku). Mesto gde jedem i spavam od mesta gde učim, delilo je desetak metara vazdušne linije. Vidik su mi presecale bandere i žice. Na žicama su ponekad čučale ptice i čavrljale na svojim jezicima. Kad bi po kiši na njih sletelo oveće jato i natopilo se vodom, klembesile su se i prestajale sprovoditi struju. Mahano je s prozora krpama i metlama i vikano išššš! (Puno ljudi iz zgrade je jednom nogom još bilo u selu). Voleo sam da zurim u taj leteći soj nejasan meni, kao što sam ja bio njemu. Fascinantno je šta je sve priroda stvorila da bismo se čudili.

Serbien - Bücherei "Buybook in Belgrad
Foto: DW/G. Samardzic

Put u polupanoj, rashodovanoj Opel Korsi, ćelavih guma, sa šrafcigerom što tandrče na komandnoj ploči i leti tamo-vamo, započeo je pun očekivanja s moje strane. Šest godina, ako ne računamo san i maštu, nisam prešao Drinu; ni peške ni na točkovima ni putem splava il' čamca. Da sam patuljak iz bajke koji može da uskoči u ljusku oraha i preplovi je, ali nisam! Oveći sam komad čoveka žigosan dokumentima od rođenja.

Rampa na granici nije bila automatska. Radila je na ljudski pogon. Nekad je lakše postojati kao životinjka nego čovek. Životinje prolaze kroz ono što ljude deli. Čitave porodice medveda i vukova, raspomamljene pucanjem, detonacijama i nadletanjem helikoptera i aviona, za vreme rata u Bosni prebegle su tamo gde se ne puca. Zna se koliko one imaju jači sluh od nas. A i čula. Pola rata sam, pipkajući i poginjući se, proveo u hodu za svojim mačkom, verujući u njegovu predviđalačku moć. Znao sam gde je on da nema smrti.

- Ajd sad da nam kažeš šta si radio u ratu? Lepo po redu. Imamo vremena – pitan sam malo posle.

Granica je bila pusta i kao stvorena za iživljavanje na meni. Pasoš je žustro listan, stranice samo što nisu čupane iz njega. Pečati Hrvatske, Mađarske, Engleske i - ajoooj - Amerike. Mogli su me smatrati i njihovim čovekom, a Korsu i Srđana kamuflažom, podrugivao sam se u sebi. Ako se sve dobro svrši, napokon će se moj pasoš sljubiti i sa srpskim štambiljom. Ooo Savo, Dunave, Avalo i Kosmaje. O moj slatki Beograde. Pomozi da se prebacim do tebe. Da se večeras izgrlim, izljubim, napijem...

- Pratio mačka – rekoh posle duže stanke.

- Jel se ti do zajebavaš s nama?!

- Gled'o kako da ostanem živ u stvari – apelovao sam im na srca.

- Ma odgovaraj na pitanja, ne filozofiraj! Na čemu si to ti, aaa!?

- Bio sam u Sarajevu.

- U kom delu.

- U centru.

- U centru (podrugljuvo)?

- U centru (pomirljivo).

- Ime oca?

- Đorđe.

- Đorđe (kao iznenađeno)?

- Đorđe (kao da se svaki otac može zvati tako).

Muk. Srđan prilazi. Pokušava blagim rečima da umilostivi graničare koje sam to posle podne spasavao od dosade. Njegovi dokumenti i prazan rukav vape da mu se ukaže poštovanje i da se na mene toplije gleda. Obnovili smo druženje posle rata. Sad ga kalimo. Srle ako budeš čitao ovo izvini što te pominjem bez dozvole.

Serbien - Das 14 Gymnasium in Belgrad
Foto: DW/G. Samardzic

- Da nisi ti njegov advokat, aaa?! Ajd dalje tamo, niko te nije zvao. Možeš i da ideš.

- Mi smo pošli zajedno...

- E baš si naš'o s kim ćeš.

Reflektor pažnje sa bledog freskolikog Srđana odanog porodici i crkvi, vraća se na mene. Od oca nema pomoći. Umro je davno. Otac se borio za Jugoslaviju, a ja silom prilika protiv nje. Izašao je iz rata kao kapetan. Kad bi popio govorio je: „Šta god smo stvorili u zlatu nam je plaćeno“

- Sram te bilo. Đorđe, aaa?! A gde si kreno?!

- Na proslavu dvadeset godina od mature. Večeras se slavi – deklamovao sam kao pesmicu.

- A ako ne stigneš na vreme.

- Pa ima i trideset godina, četrdeset...

- U bre, al' si ti pametan i vidovit. Ispuni ovaj formular da vidimo dal' znaš ćirilicu. Adresa na kojoj ćeš da budeš prijavljen, broj telefona, a i datum do kad si tamo. Mislim, ako te uopšte i pustimo. To može ionako da završi u korpi.

Pišem ime druga koji mi je za vreme rata slao pakete i spašavao od gladi: Jovan Radojević, Crnotravska 7a. S Jovanom sam u ranoj mladosti krao kasetofone. Krili smo ih u zamrzivaču ili kod pokojnog Šuleta u kauču. Kada smo poklanjali Jocinom ocu jedan, kako ga je zvao radio aparat, žalio se što je hladan. „A ti ga ćale onda podgrej“, reka je Joca i prasn'o u smeh. Sa Šuletom sam se čak malo drogir'o da mu pravim društvo, a vikendima sparingovao sa Uglješom i Rašom. Bilo mi je čast kad bi me neki od ove dve lokalne veličine nalupao. Svašta sam razmišljao da skrenem pažnju s poniženja koje je bilo u toku. Mentalno sam se razdvojio od mesta.

Sad su i jedan i drugi carinik ustali i razgledaju me kao da nikad nisu videli izdajicu malog formata. Mašu glavama na debelim vratovima i čude se Srđanu. „Ako si brale treb'o s nekim da deliš gorivo što izabra baš njega? Svašta“. Onaj mlađi, s tetovažom i s ožiljcima od flaše na izbrijanoj glavi, blago udara pesnicom o dlan: Pljus, Pljas. Ni meni tuče nisu strane al' ćutim, naviknut da kroz život progrizam rupe. Ova prema Srbiji polako se širi. Još malo pa će smena na koju sam nabasao s mržnje i prezira preći na nešto drugo. To je taj tempo.

- Ccccccc, imaš sreće što mi se rodio sin pa žurim kući – dobacuje mlađi.

- Živ i zdrav bio. I mene moj čeka – kažem. Vidi se da mu je krivo što sam omekš'o jastuče u koje zabada igle.

- Pa jel te neko bre nešto pit'o (smeška se) aaa?

- Nije nego...

- Čeka li baš?

- Pa dok je mali i dok mu trebam – kažem.

- E to ti je tačno – dobacuje stariji. – Ja mog ne smem da upišem na karate. Bojim se prebiće me.

- Ha, ha, ha – smejemo se u tri glasa. Ja najtiše.

Kapija grada u kojoj je nekad stolovao GENEX već mi se smeška. A malo niže most što sam prešao mnogo puta. Gled'o sam ga i odozgo i odozdo dok sam plovio čamcem. Jednom sam i plivao pod njim, zavirujući mu u utrobu. Zanimala su me naličja života.

Goran Samardžić
Goran SamardžićFoto: DW/G. Samardzic

- E ajd' da pogledamo gepek! – dosetio se stariji carinik svog baznog posla. Do sad su se ponašali kao policajci.

Sad bi po meni trebao da nam pomogne Srđanov patrljak, a i Bog u koga Srđan veruje, a ja kad mi prigusti. Naučio je s patrljkom i da menja brzine. Sve u svemu, davno se već navikao da nema ruke. I Srleta je kod kuće čekao sin. Daj Bože da ne posluže nikom u ratu. Il' da se, ako baš mora, zabarikadiraju u kancelarije i provedu ga kao ćate.

Malo ljudi je imuno na ratne invalide. Pogotovo na one koji nešto rade, a ne prose. Carinik se stvorio kraj gepeka što se očekivano zaglavio. Srđan je iz kola izvadio šrafciger i zabio ga u bravu. Krš je zacvilio. Dok sam bio dete mislio sam da i kola osećaju bol. Otac je jednom ulubio našu grao Bubu. Čitav dan sam je oplakivao. U blatobranu sam video obraz, u izbuljenom faru – ranjeno oko. Faca folcike se ukrivila kao kod šlogiranih ljudi. Morao sam uvek nešto da žalim i volim.

Carinik je zakovao pogled za patrljak koji je izvirivao iz rukava. Ako patrljak može biti lep i fino obrađen, ovaj je bio. Po vojnom rasporedu JNA, Srđan je član posade tenka. Izgubio je ruku navodeći paljbu na grad. Tenkovska granata ju je odnela ne aktiviravši se. Predviđeno je da eksplodira i rasprsne se u sudaru s nečim tvrđim nego što je čovek.

Onaj mlađi carinik, što je priželjkivao da me udari i kazni zbog strane u ratu, ost'o je u kancelariji da se ljuti na kompjuter i lupa ga. Neki ljudi uvek moraju nešto da mrze il' vole. Ne zna se šta je od toga opasnije.

- Ajte vas dvojica svojim putem – reče iznenada carinik.

Izgubio je volju na nas. Nešto ga je iznutra spopalo i poljudilo. Promelanholilo. I on je imao svoje strane. Šta to toliko, ako nije droga, može ispuniti gepek male, zarđale Korse koja jedva ide?! Šta? Ako švercujemo štogod onda to mora da je nešto naivno i glupo kao što su knjige.

. . .

Ovo sam ja domišljao dok sam plovio kroz ravnicu i upijao je. Granica je kilometrima iza nas. U gepeku, koji stvarno Srđan nije mog'o da otvori jer je zapeo po Božijem nalogu, dva paketa puna knjiga i ulje na platnu za Jocu. Dovoljno da se pokrije put, više puta ruča, večera i poneko časti. Odlučeno je da razredu što me iščekuje večeras platim piće. 'Oću da ga zarazim svojom srećom. Dok prolazimo Loznicom širom otvaram prozor da je se nadišem. I mirise fabrike veštačkih boja i lakova Zorka Šabac ušmrkavam kao koku. Prozor ne zatvaram ni kroz dimnu zavesu gorućeg granja i korova. U kukurizištu PKB-a – mokrim i pevam. Srđan čeka s patrljkom u krilu. Njegov mir i nemir ne zavise od povetarca kao kod mene. Svira Galija, Bajaga, Idoli. A onda toroču VESTIIIIII. Mašem ljudima što sede na tronošcima pred kućama i gledaju kako prolazim. Kao neka stara devojka, koja me se priseća, Srbija je skupila noge.

Pa ih raširila.