Islamisti protiv slobode mišljenja

Satanski stihovi

Britansko-indijski pisac Salman Rushdie (Rušdi) je bio na vrhuncu svoje karijere u trenutku kada je 1988. izdao svoj roman "Satanski stihovi". Kritičari su izdali recenzije, koje su potvrdile izuzetan literarni kvalitet knjige. Rushdie dobija brojne nagrade. Ali iz islamskog svijeta stižu žestoki protesti. Autora optužuju za blasfemiju - skrnavljenje ugleda. 14. februara 1989. vođa iranske revolucije Khomeni izdaje fetvu protiv autora "Satanskih stihova". Raspisuje i nagradu od 2,8 miliona američkih dolara. Rushdie dobija policijsku zaštitu i od 1999. živi praktično u ilegali.

Aktuelni napad na novinare redakcije satiričnog lista Charlie Hebdo on je najoštrije osudio. "Kada se vjera kao srednjovjekovna forma nerazuma (iracionalnosti) poveže sa modernom oružjem, ona postaje istinska opasnost za naše osnovne ljudske slobode. Taj vjerski totalitarizam je u srcu islama prouzrokovao smrtni preobražaj. Tragične posljedice vidimo danas u Parizu. Ja stojim iza magazina 'Charlie Hebdo', kao što svi mi moramo da stanemo iza lista, kako bi odbranili umjetnost satire, koja je uvijek bila snaga i izraz slobode protiv tiranije, neiskrenosti i gluposti."

Uvreda Kurana

2. novembra 2004. došlo je do susreta dva Holanđanina na ulici u Amsterdamu. Jedan je sin marokanskoh useljenika, drugi izdanak bogate familije, svjetski poznatog imena. To je njihov prvi i posljednji susret. To je trenutak kada Mohammed Bouyeri ubija filmskog režisera Thea van Gogha (Teo van Gog). Počinilac prati režisera filma "Submission" - "Podčinjavanje", u kojem se kritikuje islam, susreće ga, puca na njega, otkida mu glavu i na grudima ostavlja prijetnju smrću, upućenu političarki Ayaan Hirsi Ali, koja je skupa sa van Goghom napravila film.

26-godišnji Mohammed Bouyeri bio je dobro integrisan u društvo, ali u jednom momentu preobražava se i mutira u vjerskog fanatika. Režiser Theo van Gogh je za njega nevjernik, koji je uvrijedio islam. Kamen spoticanja bio je kratkometražni film (11 minuta) "Submission", koji pokazuje ulogu žene u islamu iz ugla holandskog režisera. Van Gogh je ovaj film napravio sa rođenom Somalijkom i političarkom desno-liberalne orjentacije, Hirsi Ali. U filmu se sure Kurana projiciraju na transparentno pokriveno tijelo djevojke. Film izaziva oštre kritike. Jedan radikalni imam prokleo je van Gogha u svojoj molitvi.

Režiser je bio dugo poznat po svojim neprijateljskim izjavama prema strancima. On se protivio da se muslimanima u Holandiji, pod okriljem slobode mišljenja i vjere, daju preveliki ustupci. Pored toga, on je muslimane nazivao "geitenneuker" - kao ljude koji seksualne odnose obnašaju sa kozama.

Nakon atentata na van Gogha, Holandija, kao zemlja primjer za vjerske i sve druge slobode koje je dala strancima, gubi svoju nevinost. Sedmicama se u Holandiji skrnavljuju džamije ali i crkve. Ekstremni desničari i radikalni islamisti izvršavaju razne napade.

Karikature Muhameda

U danskom listu "Jyllands Posten" 30. septembra 2005. je objavljena serija od 12 karikatura pod naslovom "Lice Muhameda". Na jednom od crteža prikazan je poslanik Muhamed kako umjesto turbana, na glavi nosi bombu, karikaturiste Kurta Westergaarda. Kada je karikatura objavljena u islamskom svijetu, on dobija prijetnje smrću. On se međutim poziva na tekovinu Zapada - pravo na slobodu mišljenja. Pa ipak on i njegova žena od tada su pod policijskom zaštitom. Par se mora često seliti i živjeti na tajnim mjestima. I pored toga karikaturista Westegaard je na Novu godinu 2010. za dlaku izbjegao atentat. Ubica je imao veze sa Al Kaidom.

Westergaard je za svoj angažman na polju slobode mišljenja i novinarstva više puta nagrađivan. Nosilac je i lajpciške nagrade za slobodu i budućnost medija. Za loše raspoloženje tokom dodjele nagrade pobrinula se književnica, koja je uz to nosilac Nobelove nagrade, Shirin Ebadi, koja je Iranka kao i njen iranski muž. Oni su bili protiv prisustva danskog karikaturiste na ceremoniji.

Zapaljeni hotel u Sivasu

U julu 1993. se u gradu Sivas u Anatoliji, gdje se održavao kulturni festival alevita, okupila razjarena i vjerski raspaljena grupa ljudi. 35 učesnika festivala, pisci, muzičari i pjesnici stanovali su u hotelu koji je bio od drveta. Masa ljudi je počela bacati molotovljeve koktele i hotel je vrlo brzo potpuno izgorio. Svih 35 pisaca i umjetnika je izgorilo. Aleviti to nazivaju masakrom u Sivasu.

Udarac srca i tišina

Tokom jedne pozorišne predstave u Kabulu 12. decembra 2014. jedan mladi atentator - samoubica je aktivirao eksploziv i odveo u smrt sebe i još dvoje ljudi. Za napad su odgovornost preuzeli talibani. Njihovo obrazloženje je glasilo: Predstava je bila nemoralna i njen je cilj bio obezvrijediti islamske vrijednosti i širiti propagandu protiv naših džihadističkih misija".

Ironija sudbine bila je u tome što se komad, koji se davao u pozorištu, zvao "Otkucaj srca i tišina nakon eksplozije" i što se bavio upravo samoubilačkim atentatima.

Satanska muzika

U Egiptu je prije "Arapskog proljeća" posebno teška situacija bila za hard-rokere. Ovi bendovi nisu smjeli nastupati na javnim mjestima, samo u ilegali. Onaj ko bi slušao ovu, kako su je nazivali, đavolju muziku bio je proganjan. 1997. je tokom jednog koncerta "heavy-metal" grupe uhapšeno 80 mladih ljudi zbog sumnje da pozivaju satanu. Od revolucije u Egiptu se situacija za rokere osjetno popravila.