Iran u srcu, a u duši Sarajevo

"Sjećam se da je u mom selu Gorveh Dargezin, u zapadnom Iranu, većina žena tkala ćilime. Svaka kuća imala je razboj, nešto poput štafelaja za slikanje, i mi djeca, od malih nogu, gledali smo kako naše majke i nane, tiho pjevajući, tkaju ruže i ptice“, priča Parviz zagledan u ćilime u svojoj galeriji „Isfahan“ u kojoj razgovaramo. Slike djetinjstva u Iranu se vraćaju kroz legendu koja kaže da u trenutku kada se započinje novi ćilim, postavlja osnova i potka, treba pozvati čovjeka sretne ruke da on provuče prvi konac.

U toj prilici bi se zapalio mirisni štapić za sreću, a bio bi pozvan i čovjek koji ima sretan korak da tog dana zakorači u sobu u kojoj će se ćilim tkati. „Prvi čvor bi se morao uvezati sa čistom dušom i imenom božijim“, kaže Iranac. Parviz Mohammadi je direktor galerije „Isfahan“, arheolog, istoričar umjetnosti, pjesnik, muzičar, bivši novinar iranske televizije i nesuđeni ljekar. A tu počinje njegova balkanska priča.

Po diplomu ljekara u Beograd

„Te 1984. godine bio sam u Turskoj gdje nisam uspio da položim prijemni na medicinskom fakultetu, a onda je moj brat predložio da odem u Beograd, jer je tamo navodno, sve lakše, a i vizu je bilo lako dobiti. Nažalost, iako sam prijemni na beogradskom fakultetu položio, nisam uspio da završim studije medicine i nakon tri godine, prešao sam na Filozofski fakultet u Sarajevu. Bio sam na odsjeku Orjentalistike, tri godine sam dao, a onda je počeo rat u vašoj zemlji“, kaže Parviz i dodaje kako mu ništa drugo nije preostalo nego da se vrati u Iran.

U Iranu je Parviz Mohammadi uradio ono što mora da uradi svaki muškarac njegovih godina. Završio je fakultet, studirajući uporedo arheologiju i istoriju umjetnosti, oženio Afsaneh (na perzijskom „bajka“), dobio sina Shahriyara („kralja“) i kćerku Delaru („ukras duše“). „Još dok sam bio vrlo mlad, molio sam Boga da me uputi na mjesto u kojem ima ljudi sa nebeskim osobinama, u mjesto gdje ima još duhovnosti. Ljudi su mi govorili da ne postoji takvo mjesto, niti takva zemlja, ismijavali su me, ne vjerujući da toga na zemlji još ima.

Tada još nisam ni čuo za Bosnu, no s vremenom, Bog me je uputio tamo. U Bosni sam se ponovo rodio“, piše Parviz u svom prospektu za galeriju „Isfahan“. A svoju čežnju za povratkom u ovu zemlju opisao je i u svojim stihovima.

Sunce još nije izašlo,

Sjedim sam kraj prozora.

Sa zvijezdama noć provedoh,

Sanjareći o onom što dolazi.

Dio mene zauvijek je ostao u Sarajevu

Nakon što je posvršavao te važne poslove, Parviz je ostvario svoj san. Vratio se u Sarajevo 2000. godine, ali sada kao porodični čovjek i otvorio galeriju „Isfahan“ u kojoj prodaje iranske tepihe i rukotvorine. Jedan dio galerije je izložbeni prostor gdje se mogu vidjeti svjetski rariteti: tepisi za čiju je izradu potrebno nekoliko godina, a njihova cijena ide i do 15.000 eura. Oni nisu na prodaju. Tu su samo da svjedoče o bogatoj tradiciji perzijskog umijeća i ljepoti koju mogu da stvore samo dvije ljudske ruke.

Na sljedećoj stranici: Milost od Boga

Nazvani su prema gradovima ili simbolima ove drevne zemlje: Tabriz, Buhara, Kom, Bahtijari, Nain... Tu su i tradicionalni iranski muzički instrumenti: def, jedna vrsta frule koja se zove nej, saz i bubanj tabl. Mnogi posjetioci žele samo da vide ovu raskoš, ali ima i turista koji odlaze sa savijenim tepihom ispod ruke. Parviz miluje te čudesne prostirke pogledom i rukama i pokazuje mi onaj koji se u Iranu zove „1001 noć“. Pitam ga, „Zar je moguće da to ljudi gaze, takvu ljepotu?“ To bi trebalo da stoji na zidu, kao ukras, grijeh je hodati po tom spletu boja i motiva, po toj simfoniji duše. Parviz odmahuje rukom i kaže: „Sve je to za ljude.“

Bosanka Afsaneh i Bosanci Shahriyar i Delara

Parviz je ponosan na svoju djecu. Shahriyar će uskoro na studije u Beč, a Delara je još u osnovnoj školi. „Moja žena jako voli Bosnu. Nekada, kada kažem da ćemo se jednog dana vratiti u Iran, ona kaže 'ne', njoj se sviđa ovdje, ovdje je našla svoj mir i želi da ostanemo do kraja. Djeca takođe vole sve, imaju ovdje svoje prijatelje i ne žele da žive u Iranu. Odlaze s majkom jednom godišnje tamo, odlično govore perzijski, bosanski i engleski jezik. Ja odlazim svaka tri mjeseca u potrazi za novim tepisima i rukotvorinama. Tamo živi moja majka, sestra, brat i mnogo rođaka, a u Sarajevu imam mnogo, mnogo prijatelja“ kaže Parviz.

Bosance i Hercegovce je prije rata doživljavao kao jedan veseo narod koji voli da se komšijski okuplja, pije zajedno kafu, a ponekad i zapjeva. „Ljudi su živjeli vrlo sretno. Ja sam se čudio i pitao se 'kakav je ovo narod, pa, uvijek je veseo!' Onda sam malo proučavao vašu istoriju, uticaje grčke i rimske filozofije, uticaj hrišćanstva, bogumilstvo, ilirizam, islamizam, sufizam, misticizam u islamu... Svi ti uticaji od vas su napravili jedan poseban narod, dobar narod. U vašim genima nema mržnje prema drugima. To nisam doživio“, kaže Parviz i podsjeća da je prije rata, nekoliko godina, u Banjaluci imao malu galeriju u kojoj je prodavao perzijske ćilime. Tamo je imao prijatelje pravoslavce sa kojima je još u vezi.

Milost od Boga

„Muslimani su ovdje doživjeli veliku tragediju, ali ja u njima ne vidim mržnju. To je jedna milost u njima koja tjera na praštanje, a to dolazi od samog Boga. Dodir sa različitim filozofijama i kulturama učinio je ovaj narod mudrim i on pokazuje svijetu, upravo sada, da mi možemo svi živjeti zajedno. Odavde može da krene jedna nova filozofija: ljubav i prijateljstvo među svim religijama i ljudima“, kaže Parviz i dodaje da je BiH upravo ono mjesto gdje se na najbolji način dodiruju istok i zapad. „Ljudi su ovdje sa vama, oni su prijateljski. Ovdje možeš slobodno da izraziš svoje mišljenje, možeš da imaš svoj mir i da sanjaš o budućnosti.“

„Ali Parviz, šta se to dešava upravo sada sa Iranom? Pratite li taj domino efekat?“, morala sam da pitam i možda pokvarim raspoloženje mom sagovorniku. „Pratim sve što se događa u Iranu. Tamo imam porodicu. Iran je jedna drevna zemlja, kulturna zemlja ... Devedeset posto žena je obrazovano. Moj narod u Iranu želi jednu normalnu slobodu da mogu živjeti i izražavati svoje mišljenje. Još nam treba vremena da to postignemo, ali ja nisam za proteste. Bojim se da i ovoga puta, kao i mnogo puta do sada, iza svega stoje velesile, koje nas, male narode koriste tako za svoje ciljeve“, kaže Parviz i na kraju, skoro bojažljivo, pita me šta mislim, šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. „Ako nas Evropska unija u neko razumno vrijeme primi u svoje redove, bićemo spašeni. U protivnom, možda ćete opet biti u prilici da bježite odavde“, rekla sam.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. ur.: Z. Arbutina