"I jedni i drugi bi nas najradije prebacili na Mars!"

U Srbiji postoje brojna izbjeglička udruženja i nevladine organizacije koje čine napore u rješavanju stambenih i ostalih pitanja za sve izbjeglice, među kojima je oko 40.000 njih iz Hrvatske. Uprkos tome, definitivno rješenje za njih nije nađeno ni 20 godina od kada su zvanično dobili status izbjeglih lica.

Taj proces može biti još više otežan i usporen preporukom UNHCR-a, kažu predstavnici Komesarijata za izbjeglice, nevladine organizacije Grupa 484 i Koalicije udruženja izbjeglica u Republici Srbiji. Objašnjavaju da je ugrožen niz projekata, posebno Regionalni stambeni program, u kojem učestvuju BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora i čiji je cilj konačno riješenje stambenog pitanja za izbjegle.

“Status izbjeglica ne treba da bude vječan, on je privremena kategorija koja se završava. Ipak, još uvijek ne vidimo konkretna rješenja - zgrade, objekte, kuće namijenjene tim ljudima. Nije mi do kraja jasno zbog čega je ta preporuka došla u ovom trenutku“, kaže za DW izvršni direktor Grupe 484 Vladimir Petronijević.

Regionalni stambeni program treba da se sprovodi narednih pet godina i da dovede do ukidanja izbjegličkog statusa, objašnjava pomoćnica komesara za izbjeglice Danijela Popović Roko. Ona strahuje da bi poslije preporuke UNHCR-a za takve projekte moglo da bude smanjeno interesovanje i donatora i drugih zemalja u regionu. “Od kada je Hrvatska ušla u EU, 2013. godine, njeni budžeti za stambeno zbrinjavanje drastično su smanjeni, tako da je pitanje šta možemo da očekujemo u budućnosti”, kaže ona.

Neki i dalje u neljudskim uslovima

Predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica Miodrag Linta pozitivno ocjenjuje odluku Ministarstva spoljnih poslova Srbije da odbaci preporuku UNHCR-a. Ukazuje na teške egzistencijalne probleme sa kojima se neki od izbjeglih i danas suočavaju.

“U neformalnom kolektivnom centru Kotež živi 15 porodica sa 35 članova. Uslovi su katastrofalni. Tražili smo od Komesarijata da ga legalizuju, ali su rekli da to ne mogu da učine, tako da su ti ljudi bukvalno prepušteni sami sebi.“

Među stanovnicima centra u Kotežu je Milan Prusac koji je iz Hrvatske izbjegao 1995. godine. Ne želi da se vrati u Hrvatsku, ali u Srbiji i dalje ne nailazi na dovoljnu podršku nadležnih institucija. “Sin mi je završio elektrotehniku, ali posla nema. Hoće da nas izbace iz centra, a nisu nam obezbijeđeni nikakvi uslovi”, kaže on.

Iz okoline Zadra je prije 20 godina izbjegla Ana, danas advokat u Beogradu. Njena porodica uspjela je da dobije sredstva za obnovu kuće, koja im je bila srušena, a majka je u Hrvatskoj stekla penziju. U Hrvatsku se neće vratiti, a u iskrenost nekih organizacija koje se bave rješavanjem problema izbjeglica, ne vjeruje.

„Interesa za individualne sudbine nikada nije bilo. Na početku karijere radila sam u jednoj nevladinoj organizaciji, koja je pružala pravnu i psihološku pomoć izbjeglicama. Imali smo projekte koji su imali ograničen budžet. Vodila se evidencija o tome koliko je ljudi dolazilo, šta su tražili… Zapisivala sam svaki slučaj pojedinačno - šta su njihovi problemi i potrebe. Mislila sam da je to izvještaj, ali on se svodio samo na brojke, ljudi nigdje nije bilo“, kaže ona.

Jedna od najvažnijih stvari za obezbjedjivanje sigurnog povratka hrvatskih izbjeglica je stalan dijalog Hrvatske i Srbije, naglašava Miodrag Linta. „Važno je aktiviranje postojećih međudržavnih komisija, osnivanje međudržavne komisije za imovinu“, naglašava on.

Ljubav prema zemlji bez nacionalnih obilježja

Ne može se predvidjeti koliko će još vremena proći dok se definitivno ne riješe problemi svih izbjeglih, kojima je pomoć i dalje potrebna. Mnogi koji su 90-ih godina u Srbiji imali status izbjeglice, u međuvremenu su dobili srpsko državljanstvo, a neki su otišli da žive u inostranstvo. Tamara Ž. je sa 15 godina 1991. sa porodicom iz Zagreba došla u Beograd. Danas živi u Holandiji.

„Stan u Hrvatskoj nam je oduzet po zakonu po kojem to tako biva, ako se u njemu ne boravi duže od šest mjeseci. Imali smo stanarsko pravo. Danas se tata nada da ćemo ’stambenim zbrinjavanjem’ dobiti svoj dio svijeta, negdje u Lici, odakle su moji roditelji. Postoji milion prepreka, i realnih i nerealnih koje onemogućavaju povratak… Možda bi nekad i jedni i drugi rado da nas prebace na Mars, kaže nekad moj tata.“

Tamara ne namjereva da se vrati u Hrvatsku, iako je i dalje vezana za mjesto u kojem se rodila. „Tata bi se volio vratiti. Ja bih voljela da se on vrati, jer ta emocija za zemlju u kojoj si rođen, bez apsolutno ikakvih geografsko-nacionalnih obilježja je riječima neopisiva.“

Svoju slobodu i mir našla je u Holandiji. „Ipak, i dalje mi je knedla u grlu kad vidim nesretna lica majki koje hodaju po grobljima. Majki, samo majki, jer majka je majka, koje god vjere bila. I dalje mi srce zaigra kad pomislim na ono zagrebačko potkrovlje, najljepši vidikovac u Lici, ili brezu ispred bakinog stana... uzalud ga umirujem“, kaže Tamara Ž.

Autorka: Una Sabljaković

Odgovorni urednik: Svetozar Savić