1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

I biše izbori

Nenad Veličković13. oktobar 2014

Koliko se daleko mora otputovati da bi se turista uvjerio u jednostavnu istinu: koliko god građani bojkotovali izbore, izbori neće građane?

https://p.dw.com/p/1DU4M
Izborni plakat Stranke za BiH
Foto: DW/N. Veličković

Da sam bio sam, mislio bih da sam sanjao, a ovako, ne znam šta da mislim. Nismo mogli sva trojica isto sanjati. Samo znam da nema nikakve veze s travom. Nismo bili „napušeni“, tek smo stigli u Amsterdam. Mališa je htio da prvo odemo tamo gdje su koke. On i Deba nisu nikad bili. Meni je bilo svejedno, samo da nisam u Sarajevu. Mislim, dok su izbori. Zato smo i ostavili godišnji za oktobar. Neće me oni prcat u mozak s njihovim debatama i plakatima. Ne znam jeste li to primijetili, ali ko god ima love a nije kandidat, on tih mjesec dana gleda da pobjegne. Kažu ljudi da je više parajli Sarajlija bilo na Pelješcu sad u oktobru, nego u špici sezone. Ali gdje je Pelješac a gdje Amsterdam.

Da, Amsterdam. Ništa. Sletili na Šipol, dočekao nas Ćoro, on ima holandski pasoš, odvez'o nas kući, ostavili stvari, on na pos'o, mi u De Valen. Drveće žuto, voda zelena, zidovi crveni, ograde crne, a ljudi svih boja. Sve opušteno. Nisam rekao napušeno. De Valen, to ti je distrikt, gradska četvrt, gdje je legalizovana prostitucija.

Amsterdam centar
U Amsterdamu sve opuštenoFoto: DW

Možda ima tu onih zgodnih cura, onih što stoje na raskršćima, ono noge do vrata, minjaci, čizme, karmin, torbice, samo ih mi nismo vidjeli. To ne vidiš ako nisi insajder. Ako si turista vidiš ove što sjede u izlozima, ili ispred radnji. Deba se baš razočar'o. Imaju one ko neke sobice, isto brodske kabine, unutra krevet, a ulazi se s ulice. Ako rade, onda su vrata zatvorena, a na prozoru zavjesa. Normalno, gdje ima prozor, jer ima tih radnji gdje su samo vrata. One sjede unutra, ili stoje na vratima, onako, k'o da naplaćuju ćenifu, samo u kupaćim kostimima. Plus tetovaža, pirsing, to. Najviše su niske, i bucke. Sad, ima nekome se to sviđa. Debi, na primjer. Jedna mu se baš svidjela. Jedva smo ga odgovorili. Već bio izvadio novčanik.

Sve znam, i da je to legalno, i da plaćaju porez, i da idu na preglede, i da imaju sindikat, ali džaba. Ko da pecaš u ribnjaku.

Taj distrikt, De Valen, zona crvenih svjetala, nije to sve samo te sobice i bucke ispred njih. Ima uličica, onako k'o kod nas Kazandžiluk, cijela ulica radnje, one sjede unutra, samo što nemaju francuzice nego perike, i ne kuckaju džezve nego lakiraju nokte. Ali ima tu i kafana, i klubova, i restorana, i prodavnica. Nije baš samo k'o pijaca.

Ilustracija za prostituciju u Amsterdamu - ženske noge
Zona crvenih svjetalaFoto: AFP/Getty Images

I tu, u jednoj ulici, uskoj, vidimo mi iznad crvene lampe našu zastavu. Šta smo prvo pomislili nego da je tu ambasada, ali nije, ambasada je u Hagu. Normalno, skrenemo u nju. Ko ne bi? Ulica kratka, nema trideset metara. I uska. Lijevo i desno oni sobičci, a ispred svakog stoje dvojnici ovih naših glavonja. Mislim, da su bili u odijelima, ne bi ti palo na pamet da su dvojnici. Pljunuta šestorka. Za ne povjerovat'. Pita Mališa je li ovo pederska četvrt. Da se ne uvrijede pederi, fakat šta ćeš prvo pomislit kad ti se vaterpolista bez kapice nabacuje. A kupaće im pravo šega. Onome crvene, onome narandžaste, onome zelene, onome šahovnica, onome trobojka. A grb stranke svakom preko ćune. Pa dođe ćuna nekako veća. I još se namazali nekim uljem, pa se sijaju.

Sad kad smo ušli, glupo se vratit'. Kontamo, nije ulica duga. A kopka nas da vidimo kakav je to performans. Šta nam se može desit'? Kako smo došli do prve dvojice, tako jedan s jedne a drugi s druge strane, guraju nam u ruke neke prospekte. Šta ćeš prvo pomislit' nego da su oni izborni materijali. Tačno mi je bilo došlo da im sve ono poderem i nabijem u usta. „Fak“, izvališ se brdo para da pobjegneš od izbora i onda ti usred De Valena uvaljuju one njihove cunamije, i snagu, i promjene, i jedinstvo, i odlučno, ujedinjeni... Odgurujemo mi njih, probijamo se, ulica kratka, ali izlaz sve dalji. Malo je reć' kidišu. Ne možeš proć' dok ne uzmeš. Uzmemo mi onaj jedan, i vidimo, nije ono njihovo sranje od praznih obećanja nego prospekt. Šta sve nude ako uđeš u njihov sobičak. Nema šta nema. Od pušenja do „redaljke“. I slike, ne znam kako bih drugačije nazvao, nisu baš k'o kandidati, al' na to mu dođe. Vidim, Deba se koleba. Mali bi da se vratimo, a ja da prođemo. A njih šest oko nas... Kažem ja, nemamo keš, samo kartice, kontam u sebi, da je ovo reklama to bi bio dobar slogan i za durex i za banku, „kurton“, neprocjenjivo, za sve ostalo tu je masterkard.

Kaže onaj jedan ne treba, te cijene u katalogu, to oni plaćaju nama, a ne mi njima. Vidim, Debi se oči ucaklile. Mališa lista one kataloge, meni onaj glas sve jednako govori bježi odatle, ali nekako stidljivo... Okrećem se, k'o fol se dvoumim, a sve gledam snima li odnekle skrivena kamera. Nema šta drugo bit. Gdje još ima da ne plaćaš ti prostitutkama, nego oni tebi? Džaba. Ulica uska, sve zidovi, nema šansi da je skrivena kamera, osim ako ne snima iz satelita. A i ko bi to snimao? Kome?

Najgore što ih se ne možemo otarasit', da se malo izdvojimo, da se dogovorimo. Kako su nas saletili, tako nas ne puštaju. I Deba izabere onog zelenog, Mali crvenog, meni ostanu narandžasti, plavi i oni šareni. Gledam prospekte. Ovaj jedan nudi džakuzi, ovaj drugi krzno i kamin, treći vodeni krevet, četvrti harem, ma nema šta ne nude. Izaberem ovog s džakuzijem, samo da vidim gdje je stao onoliki džakuzi u onolipacni sobičak.

I uđem. Onaj namazani za mnom. Zatvore se vrata za nama. Sobičak mali, ne znam ako je pola metra širi od one kutije iza koje se glasa. Dosjetim se da bi mogao biti lift, nema šta drugo. Ali ne osjetim da se diže. Ni da se spušta. Utom se otvori jedna zavjesa, i iza nje se ukaže krevet, posteljina prljava, zgužvana, a onaj mi spusti ruku na rame i kaže skidaj se.

I biše izbori.