I Afrika ima svoju 'Sjevernu Koreju'

Tržnica Medebar u Asmari. Pored štandova tijesno poredanih jednih pored drugih, mogu se vidjeti i stotine starih automobilskih guma kao i raznih elektronskih uređaja. Negdje između njih čuče mehaničari i popravljaju ih. „Iz svega ovog otpada proizvodimo razne predmete. Evo ja upravo radim na jednom situ i koristim jednu staru limenku salate. Na kraju ću sito prelakirati“, kaže Abdelwase Beshir i dodaje kako za komad ovog „novog“ predmeta može dobiti nešto manje od jednog eura. Toliko u prosjeku stoje i drugi predmeti u njegovoj maloj trgovini. „Ipak ne mogu reći da posao loše ide. No, mi jednostavno zarađujemo jako malo“, priča Beshir. Svojom zaradom on ne može prehraniti svoju četveročlanu obitelj. Međutim, on nije izuzetak, ovako kao on živi većina stanovnika u Eritreji, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Pa ipak, siromaštvo je tek jedan od razloga zašto svake godine tisuće Eritrejaca bježe preko granica svoje zemlje.

Jedan od najrepresivnijih režima svijeta

„U Eritreji se čovjek nikada ne osjeća sigurno, bez obzira je li dan ili noć. Oni mogu banuti u bilo koje doba i odvesti te u vojsku. Nikad ne znaš što će te kao slijedeće zadesiti. I to vrijedi za svakog u Eritreji“, kaže liječnik Abraham koji je živio u stalnom strahu. Ovaj liječnik koji iako već duže vrijeme živi u Njemačkoj, zbog straha za svoju rodbinu u Eritreji, ne želi otkriti svoje puno ime i prezime. Njegov strah je opravdan – od neovisnosti 1993. godine je prema podacima Amnasty Internationala, u Eritreji uhićeno najmanje 10.000 osoba i to najčešće iz tzv. političkih razloga. „Mi imamo jedan od najrepresivnijih režima na svijetu. Ljudi su jednostavno izgubili svaku nadu da će jednom biti bolje“, kaže Meron Estephanos, osnivačica Međunarodne komisije izbjeglica iz Eritreje.

Bijeg od režima

Eritreja je nekoć vrijedila kao jedna od najboljih afričkih zemalja, zemlja s uzornim Ustavom. To je bilo u vrijeme nakon završetka 30-godišnjeg rata s Etiopijom. No, danas mnogi ovu zemlju nazivaju afričkom Sjevernom Korejom – izoliranom od susjeda, izoliranom od ostatka svijeta, zemljom u kojoj se na vlasti nalazi jedan diktatorski režim. Savjetnik predsjednika Yemane Ghebread opravdava ovu situaciju i kaže: “20 godina je prekratko vrijeme za oporavak jedne nacije. U ratu smo izgubili dvije generacije ljudi, gotovo nitko od njih nema neko pravo zanimanje ili obrazovanje“. No, s druge strane, rat je ujedinio stanovništvo ove zemlje budući da je rat protiv Etiopije bio i rat za neovisnost.

Što se predsjednika tiče, to još uvijek nije dovoljan razlog za povjerenje u stanovništvo zemlje. Issaias Afewerki stoga prije svega od građana očekuje slijepu poslušnost zbog, kako kaže – „još uvijek prijeteće opasnosti koja dolazi iz Etiopije“: U tom smislu on veliku važnost polaže u vojsku što znači da svaki Eritrejac, bez obzira na životnu dob, može u svakom trenutku biti pozvan u vojsku. Pružanje otpora se vrlo strogo kažnjava.

Izbjeglice ponižavane kao kriminalci

To strogo kažnjavanje je doživio i Kidane u zatvoru Mai Edaga. „To je užasno mjesto. Zatvorili su nas u dvije rupe koje su poklopili poklopcem. Bilo nas je previše, nije bilo dovoljno zraka, sve je bilo prljavo i naravno, bez sanitarnog čvora”, kaže Kidane.

Oni koji pokušaju pobjeći iz zemlje, vrijede za dezertere i kao takvi riskiraju strijeljanje. Paradoksalno u tome je da je Eritreja itekako upućena na novac koji stanovništvu šalje oko milijun onih koji su pobjegli iz zemlje. Drugim riječima, jedna trećina gospodarskih primanja Eritreji pristiže upravo od onih koji u zemlji “uživaju” status kriminalaca i dezertera.