Zašto Nijemci vole Karahasana
20. veljače 2012
"Nagradu Heinricha Heinea dodijelili smo Dževadu Karahasanu jer on stvara u Heineovu stilu, kao 'pisac, tribun i apostol', crpeći svoju inspiraciju iz dubokih spoznaja povijesti čovječanstva, sa svim njenim usponima i padovima. Sa suverenim i uvijek prisutnim poetskim šarmom on nadilazi granice vremena, vjere, zemalja i kultura. Kao dramatičar, pripovjedač i esejist on doprinosi humanizmu i unutrašnjem i vanjskom oslobađanju od predrasuda i granica." Ovim riječima je prof. Dr. Joseph Kruse, predsjedavajući Društva Heinricha Heinea u dvorani kazališta Savoy u Heineovom rodnom Düseldorfu uručio najveće književno priznanje bosansko-hercegovačkom piscu Dževadu Karahasanu.
Nagrada Heinrich Heine, koja se u neredovitim intervalima uručuje od 1965.godine, tako je prvi put dodijeljena piscu koji ne dolazi sa njemačkog govornog područja. "Karahasanu su poznate tajne 1001-noći, tajne pustinja i i tepiha. Jako volim i cijenim njegove eseje ali i pripovjedačku prozu“, rekao je za Deutsche Welle predsjedavajući Društva Heinrich Heine Dr. Joseph. A. Kruse.
Odsutni suvremenik
"Moja laudacija se sastoji od pokušaja da vam protumačim pojam odsutnog suvremenika, što je za mene Dževad Karahasan", rekao je u svom govoru Dr. Lothar Mueller, književni kritičar i novinar lista Sueddeutsche Zeitung. "On živi u vremenu raspada Jugoslavije. Rođen je u Duvnu, gradu čija brda kriju vukove, medvjede i zmije i koji mijenja svoje ime u Tomislavgrad a time i identitet. Njegov stan u Sarajevu 1992. pogađa geler granate i zabija se u ormar s knjigama, koje najvećim dijelom nestaju nakon što u veljači napušta Sarajevo i odlazi u Grac kako bi tamo predavao dramaturgiju. Nakon rata stalno se vraća u Sarajevo, vodi bipolaran život, putujući između Sarajeva i Graca, Sarajeva i Berlina, gdje u novembru 2009. na Humboldt sveučilištu drži svoje prvo predavanje o komedijama Antona Čehova. On se uzdiže ne samo stilom i jezikom već i svojom interpretacijom vremena i prostora", naglasio je laudator Dr. Lothar Mueller.
Dževadu Karahasanu ova nagrada, kako je rekao, puno znači, djelomice i zbog uglednog društva ranijih dobitnika u kojem se našao - to su između ostalih Max Brod, Marcel Reich Ranicki, Alice Schwarzer, Herta Müller. "Naprosto ova nagrada mnogo znači svakom piscu, koji želi ozbiljno raditi na književnosti, koji književnost piše ne radi toga da pokazuje sebe, nego s ambicijom da služi jeziku, da se otvara drugim ljudima, da traži sugovornike“, rekao je Karahasan nakon dodjele nagrade.
Tajna uspjeha u Njemačkoj
U Njemačkoj je on već godinama vrlo popularan: prije Nagrade Heinricha Heinea je on već 1999. dobio također uglednu Herderovu nagradu, a 2004. Nagradu leipziškog sajma knjiga za europsko razumijevanje. Karahasan kaže da je čitaoce svojih knjiga u stravri uvijek više doživljavao kao sugovornike, te da je "logično da tih sugovornika danas u Njemačkoj bude malo više, nego što ih je u Bosni, jer Bosna je još uvijek razoreno društvo, koje sebe traži." Uz to je Bosna i Hercegovina i siromašno društvo, objašnjava Karahasan: "Ljudi se još uvijek bore da se dočepaju kruha tako da imaju jako malo vremena za ove otmjene luksuze kao što je čitanje. Doduše toga je sve manje i u Njemačkoj, jer finansijski kapitalizam ne dozvoljava ljudima da uživaju u samoći i sa knjigom i naprosto ne zna šta bi s ljudima koji misle i osjećaju."
Prilikom dodijele nagrade u Düsseldorfu Karahasan se obratio i brojnoj dijaspori iz Bosne i Hercegovine u Njemačkoj. "Vidite, Irci ili ljudi iz južne Italije postanu posebno strastveni patrioti kad odu iz svoje zemlje. Tako je i sa Bosancima. Onog momenta kad ste se maknuli iz BiH vi postajete ljuti Bosanac. Siromašne zemlje poput Bosne jako duboko se uvlače u svoje ljude, u svoje stanovnike", kaže ovaj spistatelj. Zbog toga i on, kada je u BiH jedva čeka da pobjegnem iz nje, ali uvijek joj se i vraća. "Od sebe pobjeći ne možete", konstatira Karahasan i dodaje: "U domovinu se moramo vratiti kad tad, ako ništa drugo kao slonovi da umremo".
(Najpoznatija Karahasanova djela prevedena na njemački jezik su "Dnevnik selidbe", kao prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima te "Sara i Serafina", kratki roman o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu. Njemački kritičari posebno hvale "Istočni divan", djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu u kojem se preklapa ambijent Bagdada u 8. stoljeću s egzistencijalno-spiritualnom dramom ovog legendarnog pjesnika i aforističkog mislioca.)
Autorica: Jasmina Rose
Odg. ur.: Zoran Arbutina