Trideset godina neriješenog ubojstva "zaštitnice gorila"

Sve do današnjeg dana nije otkriveno, tko je na brutalan način ubio Dian Fossey u noći od 26. na 27. prosinca 1985. Počinitelj je očito bio pun bijesa na američku znanstvenicu: mačetom ju je isjekao po glavi i licu. Pronađena je slijedećeg jutra u svojoj kolibi u brdima gorja Virunga u Ruandi i takav zvjerski čin redovito svjedoči o osobnim motivima počinitelja koji se želi osvetiti žrtvi.

Mora se reći i kako je ova "zaštitnica gorila" u prethodnim godinama stekla jedva kojeg prijatelja među lokalnim stanovništvom. Upravo neumorno se borila protiv lovokradica koje su prijetili opstanku planinskih gorila. U sedamdesetima prošlog stoljeća ostalo je još jedva dvjestotinjak tih gorila u čitavom gorju na tromeđi Ruande, Ugande i Demokratske Republike Kongo - tada se ta zemlja još zvala Zair.

Doduše, lovokradicama je tek rijetko bilo stalo uhvatiti baš gorilu, ali oni su obično stradavali jer su upadali u zamke koje su bile postavljene za antilope ili divlja goveda. Usprkos tome, gorila je bilo sve manje i američka zoologinja je bila uvjerena kako već u 21. stoljeću gorila neće više uopće biti - ako netko ne ustane u njihovu obranu. I to gotovo svim sredstvima, uključujući i drastične metode. Lijepo je pričati o zaštiti vrste i o dugoročnim planovima, ali ako se ne djeluje sad i ovdje, neće ostati ništa što se još može štititi. Zato je s riječi - autorica je u čitavom svijetu popularne knjige "Gorile u magli" po kojoj je snimljen i film - prešla na djela.

Diplomacija joj nije bila jača strana

I zaklada koju je ona osnovala, Dian Fossey Gorilla Fund International na svojim stranicama spominje "neortodoksne metode" kojih se prihvaćala ova znanstvenica. Ona ih je pak zvala tek "aktivnom zaštitom vrste" pa je tako lovokradice plašila stravičnim maskama koje je postavljala u prašumi, njihove zamke je palila, a goveda tamošnjih seljaka je zalijevala bojom kako bi ih odvratila da oni i njihova stada uopće borave u nacionalnom parku.

Na internetskoj stranici njene zaklade se priznaje kako "ova taktika nije bila baš popularna kod domorodačkog stanovništva koji se često i sam morao boriti kako da preživi." Danas su organizacije zaštitnika okoliša redom došle do pameti kako je zaštita neke vrste moguća jedino ako se za nju osvoji i lokalno stanovništvo i da i ono shvati kako će tako imati više prednosti. Ali u njeno doba je i Dian Fossey bila uvjerena u druge metode.

"Ovo znači rat"

Njen cilj je u prvom redu bio zaštititi gorile od tamošnjeg stanovništva, kako god bilo. Nasilje je još eskaliralo kad je 1977. Fossey otkrila da je ubijen i njen gorila-ljubimac, Digit. Ovaj mužjak je štitio druge gorile u čoporu pa je zato i bio omražen među lovokradicama. Jednog dana je američka znanstvenica pronašla njegovo truplo gdje su mu lovokradice odsjekle glavu i ruke da bi ih prodali kao trofeje - tek po njegovim srebrnastim leđima je mogla utvrditi kako je to truplo Digita.

To je za Dian Fossey bio znak da je počeo rat sa lovokradicama. Sad su i oni osobno bili meta njenih napada i sve što je netko počinio "njenim" gorilama, shvatila je kao napad na nju samu. Proširio se glas o njoj po čitavoj regiji, mnogi su u njoj vidjeli tek ogorčenu ženu, njene znanstvene kolege su se sramili kad se postavilo pitanje njenog djelovanja, a i stanovnici Afrike su omalovažavali i odbijali njeno djelovanje.

Život za gorile

Ipak, bilo ih je i koji su u Dian Fossey vidjeli heroja i spasiteljicu životinjske vrste kojoj je prijetilo izumiranje. Vodič u nacionalnom parku Volcanoes u Ruandi, Francois Birimana je i osobno poznavao američku znanstvenicu i divio se onome što ona čini: "Bila je hrabra i činila je stvari koje se nisu usuđivali činiti niti lokalne vlasti niti čuvari nacionalnih parkova."

Dian Fosey je rođena 1932. u San Franciscu i makar je živjela u blagostanju, imala je sve prije nego lijepo djetinjstvo. Već rano se počela zanimati za životinje i osobito za primate, a 1963. je u Africi u Ugandi prvi puta vidjela i planinske gorile. U svojoj poznatoj autobiografiji "Gorile u magli" opisuje svoju fascinaciju: "najviše me se dojmila ta njihova individualnost, povezana sa njihovom stidljivošću".

Samo tri godine kasnije se vratila u Afriku da bi tamo ostala do kraja života i da bi svoju karijeru posvetila istraživanju i zaštiti tih životinja. 1967. je u Ruandi osnovala istraživački centar Karisoke, smješten između vulkana Karisimbi i Visoke i gdje je živjela sve do svoje smrti.

"Usamljena žena u divljini"

Tamošnje stanovništvo u Ruandi je Dian Fossey zvalo Nyiramacibili - u prijevodu otprilike "žena koja sama živi u šumi". Kako bi istražila te životinje morala je naći način kako da im se što više približi. A to je moglo ići, bila je uvjerena, samo ako osvoji njihovo povjerenje i ponaša se što sličnije kao što se oni ponašaju. Tako je i ona češala, žvakala grančice i imitirala njihove zvukove, čak se u njihovoj blizini i kretala četveronoške, kao gorila oslanjajući se šakama.

U svakom slučaju, uspjela je otkriti više o ponašanju gorila nego što je to uspio itko prije nje. Istraživala je njihovu društvenu strukturu, strategiju razmnožavanja i ne na kraju, osobnost svake od tih životinja koje je susrela. Ali i u njenoj knjizi je upozorila čitatelje kako ljudski rod nema što tražiti u njihovoj okolini: "Svaki promatrač je nametnik u životni prostor jedne divlje životinje i mora mu biti jasno kako su prava životinje važnija nego ljudska znatiželja."

Za nju su gorile postale nešto kao obitelj, bili su "njen dom" - kao što je Fossey i sama priznala. Tako je i nakon njenog ubojstva 1985. pokopana i na groblju gorila kojeg je sama načinila, odmah uz njenog omiljenog gorilu Digita. Tri godine nakon njene nasilne smrti je snimljen i film sa Signourney Weaver u glavnoj ulozi koji je polučio svjetski uspjeh.

Cilj je zapravo postignut

Zapravo, misija Dian Fossey da svjetska javnost postane svjesna problema planinskih gorila je već i tim filmom postigla uspjeh, smatra Erika Archibald iz zaklade Dian Fossey Gorilla Fund International. Ona je tako "u svijest ljudi u čitavom svijetu dovela planinske gorile i upozorila ih na opasnost s kojom su oni suočeni. Potpuno je jasno svima dala do znanja da oni moraju biti zaštićeni", smatra Erika Arcibald. A to je potrajalo sve do današnjih dana.

Bez obzira bile njene metode "neortodoksne", aktivne ili je tek čitavog života pokušavala "glavom kroz zid", činjenica jest da danas u gorju Virunga živi oko 480 planinskih gorila, a još njih 400 u drugim dijelovima svijeta. Time su planinske gorile jedina vrsta čovjekolikih majmuna čija populacija danas čak - raste, makar zaštitnici okoliša još uvijek tu vrstu uvrštavaju u skupinu kojoj prijeti izumiranje.

Ali ime ubojice Dian Fossey nikad nije otkriveno. Makar je veoma teško moguće da nitko od lokalnog stanovništva u okolici zločina nije znao, tko je počinitelj. Ali tamo se o ubojici "zaštitnice gorila" i danas šuti.