Europska sramota

Teško se može izmjeriti stupanj očaja ljudi koji se jedne hladne večeri u studenome ukrcaju u gumeni čamac, koji nije namijenjen za plovidbu morem, i krenu ka britanskoj obali. Posebno kada majka mora uvjeriti svoju djecu da putovanje nije opasno i da će uskoro sigurno stići na cilj. A kada putovanje krene po zlu, kao ove srijede (24.11.), onda dotični političari liju krokodilske suze. Boris Johnson i Emmanuel Macron zvuče kao da ih to pogađa, i obećavaju da će nekako zaustaviti smrtonosna putovanja.

„Zašto ih Francuska nije zadržala?", pita se dan kasnije jedan britanski visokotiražni list. London prstom upire u susjeda i potpuno ignorira vlastitu odgovornost. Međutim, od Brexita je Velika Britanija sama odgovorna za svoje granice, a to je mnogo teže nego što je propaganda uvjeravala građane. Nema više prava na pomoć Francuske i Belgije, a izgubljeno je i pravo da se migranti tamo vraćaju.

Velika Britanija između „kooperacije i provokacije“

Stroga ministrica unutarnjih poslova Priti Patel naložila je britanskoj obalnoj straži da male čamce u kanalu La Manche vrati u francuske vode. Međutim, obalna straža odbija provesti ovu naredbu, za migrante opasnu po život, što joj svakako ide na čast. I još vlada narodu prodaje bajke da izbjeglice žele smjestiti negdje eksteritorijalno, na primjer u Albaniju. Tirana je to odmah odbila. Ovu fantaziju je doduše i EU već predlagao.

Sada se pak Boris Johnson kune da će učiniti sve kako bi stao na kraj krijumčarima ljudi. A to su, kao što je u njegovom slučaju često slučaj, samo prazne tlapnje. Jer, krijumčari su ionako na kontinentu i on bi morao, ako zaista želi uspjeti, surađivati sa susjedima. S pravom se francuski predsjednik žalio da se Britanci kolebaju između „kooperacije i provokacije“. Ne možete započeti djetinjasti gerilski rat zbog ribe i istovremeno od Pariza zahtijevati suradnju baziranu na povjerenju.

I konačno: izbjeglice žele u Veliku Britaniju, jer tamo imaju rodbinu. Ili očekuju bolji početak novog života zbog engleskog jezika i velike međunarodne emigrantske zajednice. Ali, vlada cilja na nultu stopu prijema izbjeglica. Skoro više uopće ne postoje legalni putevi za ulazak u tu zemlju. Ratne izbjeglice i politički disidenti trebaju tražiti azil negdje drugdje – Velika Britanija je podigla svoje mostove.

Izbjeglice se čvrsto drže svog plana

Francuska vlada se pak kreće između ignoriranja problema i policijskih akcija. Tako je prošli tjedan ponovo uklonjen jedan kamp na obali kod Grand Synthea. Izbjeglice su pokupile svoje šatore i premjestile se nekoliko metara dalje. Ali, najveći broj njih se čvrsto drži svog plana – na bilo koji način doći u Veliku Britaniju. Francuski graničari su ove godine spriječili tisuće ilegalnih pokušaja prelaska La Manchea. Ali se s druge strane ne osjećaju dužnima u Francuskoj zadržati te ljude, koji po svaku cijenu žele dalje.

No šanse za dobivanje azila ili zaštite u Francuskoj uopće nisu loše. Ali, u glavama mnogih je čvrsto usađen mit o obećanoj zemlji – Velikoj Britaniji. Možda bi francuska vlada trebalo surađivati s lokalnim humanitarnim organizacijama na edukaciji izbjeglica o opasnostima prelaska i sve informacije objaviti na društvenim mrežama.

Nitko ne želi izbjeglice neposredno pred izbore

Ako pak ostanu, to bi značilo da bi Pariz morao dodatno primiti još par tisuća ljudi, zbrinuti ih, provjeriti njihove zahtjeve za azil i možda ih vrati u njihove domovine – što je, kako je poznato, komplicirano. Zato se oko toga nitko ne trga, posebno ne pred izbore. Ako mnogi Francusku vide kao tranzitnu zemlju, pa neka tako i bude – tako misle mnogi.

Brza hapšenja nekih krijumčara ljudi pokazuju da policija dobro poznaje ovu scenu. Ovdje bi zaista bili neophodni policija i pravosuđe da se stane na kraj beskrupuloznim trgovcima ljudima.

Vječno zakazivanje Europe

Na kraju, iza smrti ljudi u La Mancheu, isto kao i svih 1.500 utopljenika ove godine u Sredozemnom moru, stoji zakazivanje Europe. Pojedine zemlje sprečavaju svaku vrstu razumnog prijema i mehanizma raspodjele. Istovremeno se zbog sveopćeg političkog klizanja udesno granice sve više militariziraju i zatvaraju. Stoga su tragedije poput ove u srijedu neminovne.

Tu možemo pribrojiti i mrtve iz poljskih šuma – umiranje ovih ljudi se prihvaća jer birači navodno ne žele ništa osim čvrste obrane od izbjeglica. Formulacije u najnovijoj debati o izbjegličkoj krizi na granici Bjelorusije i Poljske pokazuju da su se vremena u Europi preokrenula. Sada se još samo govori o „hibridnim prijetnjama i ratu", a ljudi koji se smrzavaju u poljskim šumama skoro da ne igraju nikakvu ulogu. S gledišta humanosti, izbjeglička politika EU-a je jednostavno sramota.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu