1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Brexit blues

Birgit Maaß
6. srpnja 2016

Prvo su Britanci bili iznenađeni ishodom referenduma. Zatim je uslijedio šok kojega je u međuvremenu zamijenila frustracija, komentira Birgit Maaß.

https://p.dw.com/p/1JIsi
Großbritannien Proteste gegen Brexit in London
Foto: Reuters/N. Hall

Koji udarac. Jedna zemlja se raspada, podijeljena je između mladih i starih, grada i sela, između onih koji žele ostati u Europskoj uniji i onih koji svakako žele van. Prošlo je deset dana od referenduma, a još uvijek se svako jutro javlja osjećaj kao da je netko umro: slučaj jednog "Brexit bluesa".

Već 16 godina živim kao Njemica u Londonu, ovdje sam upoznala svog supruga, naša djeca su rođena u ovom gradu. U Ujedinjenom Kraljevstvu sam kod kuće. A ako je polovica zemlje izabrala Brexit, onda se time izjasnila i protiv ljudi poput mene?

Hoće li svjetski grad London ostati otvoren prema svijetu?

London svakoga dočekuje otvorenih ruku - tako sam to barem ja dosad uvijek osjećala. Ali, hoće li to biti slučaj i u budućnosti? Odmah nakon referenduma je napadnut poljski kulturni centar u Londonu, Britanci azijskog podrijetla i građani EU-a govore da su doživjeli rasističke ispade. Jedna prijateljica je poslala fotografiju na kojoj se može pročitati: "F... the EU", riječ je o grafitiju na natpisu Deutsche Banke u Londonu. To je, naravno, manjina koja je tako radikalna, ali ta manjina je glasnija nego ikad ranije.

Bilo je puno razloga izjasniti se za Brexit i nemaju svi oni veze s useljavanjem. Moji prijatelji žele istupiti iz EU-a, oni nisu rasisti, oni ne žele da ja napustim zemlju. "Pa to nije usmjereno protiv vas" - to se nama Europljanima u Velikoj Britaniji stalno govori. Dan nakon referenduma sam bila ispred parlamenta, izvještavala za Deutsche Welle. Jedan mladić je prolazio i prišao mi: "Sramim se svoje zemlje", kazao je on. Iste riječi je nekoliko dana kasnije koristila moja susjeda. "Nadam se da će izgubiti na Europskom prvenstvu u nogometu", zajedljivo je komentirao moj suprug. Ta želja mu se i ispunila. "Mi" protiv "onih drugih" - je li to od sada naša realnost?

I deset dana nakon referenduma se još uvijek nisam navikla na to novo stanje. Kako je samo, pobogu, moglo doći do toga?

Naravno da Velika Britanija ima problema

Ovdje gdje stanujem, usred Londona, potrebno je četiri tjedna da biste dobili termin kod nekog liječnika, za specijaliste još duže. Kad uspijete dogovoriti jedan od tih traženih termina, sjedite u čekaonici i čujete sve moguće jezike. Stanarine su užasno visoke, a tko u Londonu želi kupiti kuću ili stan, mora za to izdvojiti milijune. Lako je okriviti migrante, a ne dotok kapitala iz Rusije, Azije ili s Bliskog istoka. Lako je zaboraviti da EU-migranti sveukupno plaćaju više poreza nego što dobiju socijalne pomoći i da je vladina politika štednje ta koja je povećala pritisak na škole i zdravstveni sustav. Zagovarači Brexita su sve te činjenice ignorirali.

Izgleda kao da će ta zemlja, koja je donedavno važila kao jedna od najstabilnijih demokracija svijeta, doslovno implodirati: vlada i oporba su bezglave, iz gospodarstva svaki dan stižu nove strašne vijesti, demagozi plešu po stolovima. Škotska i Sjeverna Irska razmišljaju o tome da se odcijepe.

Maaß Birgit
Birgit Maaß

Nemir nakon referenduma

Vlada nemir, nezadovoljstvo. Ovog vikenda su u raznim gradovima održane demonstracije protiv Brexita. Šteta što se takvi pro-europski osjećaji nisu iskazali prije referenduma. Zagovaratelji Europske unije nisu imali puno toga pozitivnoga za kazati o Uniji, njihova glavna poruka se sastojala u ulijevanju straha o tome da zemlja neće moći ekonomski podnijeti izlazak. Arron Banks, jedan od financijera Brexit kampanje, kasnije je priznao da je igrao na kartu osjećaja dok su prijatelji Europe predstavljali samo činjenice.

Anti-Europljani su imali emocije, Pro-Europljani statistike. A zagovaratelji Brexita nisu imali problem s tim da te činjenice okrenu onako kako to njima odgovara: sve do kraja je zemljom vozio jedan autobus na kojemu je stajao natpis s tvrdnjom da Velika Britanija svakog tjedna šalje 350 milijuna funti u Bruxelles. Ni riječi o tome da se oko polovica tog novca izravno vraća u zemlju.

Zbunjeni pobjednici

Sada postaje jasno da protivnici EU-a uopće nemaju predodžbe o tome kako bi trebala izgledati jedna neovisna Velika Britanija. Ono što je već sada sigurno je da ušteđeni novac, koji se neće više slati u Bruxelles, neće biti potrošen na bolnice, kako su glasile tvrdnje za vrijeme izborne borbe.

Kad bude imenovan novi premijer, njegov ili njezin zadatak će prije svega biti pregovarati s Bruxellesom. Možda je Boris Johnson, donedavno još favorit za to mjesto, shvatio koji je to ogromni zadatak i zbog toga povukao svoju kandidaturu. On ne želi izvući zemlju iz blata u koje ju je uvalio.

Budući žrtveni jarac: EU!

Hoće li Velika Britanija, kako to tvrde Johnson i njegovi drugari, doista i ubuduće biti dio EU-tržišta? Signali iz Bruxellesa se upućuju u drugi smjer. Izgledno je koga će se okriviti ukoliko pregovori ne budu protekli prema željama konzervativne vlade u Londonu. Krivnja će opet pasti na Europsku uniju, njoj će se predbaciti da Veliku Britaniju želi kazniti.

Ovih dana se održavaju manifestacije u sjećanje na Bitku na Sommi, jednu od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Nažalost, u Velikoj Britaniji jedva da je netko uputio na to da je Europska unija jamac za mir na našem zajedničkom kontinentu. Da se to nije zaboravilo, sada vjerojatno ne bismo bili u Brexit bluesu.