1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Hitlerov mit o autoputu

6. avgust 2012.

Uvreženo mišljenje da su autoputevi izum nacista i da je njihovom izgradnjom rešen problem masovne nezaposlenosti nakon Prvog svetskog rata, opstalo je do danas. Međutim, reč je o istorijskoj laži.

https://p.dw.com/p/15kUf
Foto: picture-alliance / dpa

Adolf Hitler snažno zabija lopatu u pesak. Oko njega se guraju vojnici, a neko od njih fotoaparatom slika „firera“ kako otvara radove na još jednoj deonici autoputa. Bio je to tipičan prizor na slikama kojih je u 30-im godinama prošlog veka bilo po celoj Nemačkoj, naročito tamo gde su se gradili kraći delovi autoputeva tzv. Trećeg Rajha.

Ta predstava imala je samo jednu svrhu: vest o građevinskim delatnostima vlasti trebalo je da dopre do svih građana Nemačke. Zabijanja lopate bilo je posvuda, a po završetku radova posebno se obeležavalo i otvaranje deonica.

Hitler otkriva autoput

Bio je to neobičan preokret, jer je samo nekoliko godina ranije veliki deo Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) zajedno sa Komunističkom partijom sabotirao izgradnju pista od betonskih blokova koje su bile prve saobraćajnice namenjene isključivo automobilskom saobraćaju. Nacisti su smatrali da će autoputevi da služe samo interesima „bogatih aristokrata i krupnih jevrejskih kapitalista“, pa su se zato držali podalje od političkih pregovora o njihovom finansiranju. Tek kada je Hitler 1933. godine došao na vlast, nacisti su shvatili da bi autoputeve mogli da iskoriste za ostvarenje svojih ciljeva.

Zbog ekonomske krize i nedostatka kapitala izgradnja mreže autoputeva u Nemačkoj je do 1929. godine bila neuspešna. Zemlja je bila pogođena masovnom nezaposlenošću, hiperinflacijom i morala je da plaća reparacije za Prvi svetski rat. Jedino je tadašnji gradonačelnik Kelna Konrad Adenauer, 1932. uspeo da izgradi i finansirati prvu saobraćajnicu bez ukrštanja između Kelna i Bona: današnji autoput A555. Njena dužina u ono vreme iznosila je 20 kilometara, a maksimalna dozvoljena brzina bila je 120 kilometara na sat. Ipak, većina tadašnjih automobila jedva je dostizala brzinu od 60 km/h. Područje oko Kelna tada je važilo kao najprometnije. Samo pola godine nakon otvaranja, nacisti su taj autoput degradirali u magistralni kako bi njima pripala titula graditelja prvog autoputa u Nemačkoj.

Hitler na „predstavi“ otvaranja radova
Hitler na „predstavi“ otvaranja radovaFoto: picture-alliance / dpa

Hitler je u svemu imao prste

Inače, industrijalci-ljubitelji automobila i uticajni građani udružili su se još 1909. godine zalažući se za izgradnju puta na kome bi moglo da se vozi bez prašine, blata, konjskih zaprega i pešaka. Radovi na „Putu za automobilski saobraćaj i vežbu“ (Automobil-Verkehrs- und Übungsstraße – skraćeno AVUS) počeli su 1913. Umesto predviđenih 17, novca je na kraju bilo dovoljno samo za 10 kilometara puta koji je počinjao na ulazu u Berlin. Radove je prekinuo Prvi svetski rat, a put je nakon 1921. uglavnom služio za testiranje sve bržih sportskih automobila i za automobilske trke.

Jedno udruženje koje je osnovano 1926. godine zalagalo se za izgradnju puta koji bi prolazilo kroz Nemačku, tačnije rečeno od Hamburga preko Frankfurta do Bazela - inicijativa „HaFraBa“. Ideja je u početku naišla na otpor kod nacista, a nakon Hitlerovog dolaska na vlast planovi tog udruženja delimično su preuzeti – ime udruženja promenjeno je u „Društvo za pripremu autoputa Nemačkog carstva“.

Povećanje mobilnosti narodne zajednice

Istoričari danas kažu da je Hitler samo želeo da se priključi pokretu rastuće mobilnosti koji se dao naslutiti na globalnom nivou. Ipak, prepoznao je priliku da jednim naizgled besmislenim projektom zavede celu naciju i preuzme vlast. Jer, jedno je bilo jasno: samo retki Nemci mogli su u ono vreme da sebi priušte lični automobil zbog kojeg bi koristili autoputeve. Zato je nacistička propaganda narodu obećala mobilnost. Govorili su da neće moći da putuju samo imućni, nego svi stanovnici. I tako se rodio „Folksvagen“ – „Narodno vozilo“ (Volkswagen). Osim toga, nacionalni železnički prevoznik tzv. Trećeg rajha, na pritisak Hitlera je na prvim deonicama autoputeva morao odmah da uvede autobuski saobraćaj.

Hitler je naredio da godišnje mora da izgradi 1000 kilometara autoputeva. Godine 1934. najavio je početak „radne bitke“ i obećao da će smanjiti visoku stopu nezaposlenosti. Izgradnja autoputeva trebalo je da otvori najmanje 600.000 radnih mesta, ali je na kraju ukupno bilo jedva 120.000 radnika opremljenih lopatama i pijucima. Radove su obeležili bolesti, smrt, glad, beda i štrajkovi čiji su predvodnici strpani u koncentraciona logore. Javnost o ovome nije znala ništa.

Mit o autoputu

Narednih godina došlo je do procvata vojne industrije u kojoj je velik broj ljudi našao posao. To je bio razlog pada nezaposlenosti, a ne izgradnja autoputeva. U vreme Drugog svetskog rata autoputeve su pod prisilom gradili i jevrejski logoraši kao i ostali zarobljenici. Do 1941. godine izgrađeno je samo 3.800 kilometara, a između 1941. i 1942. radovi su u potpunosti obustavljeni. Od jeseni 1943. njima su zbog slabog saobraćaja smeli da se koriste i biciklisti.

Nacistička propaganda mit o autoputevima godinama je negovala, a pritom je bila i uspešna. Tako mnoge snimci i fotografije prikazuju radove iako su oni već odavno bili obustavljeni. Slike radnika na autoputevima urezale su se u pamćenje čitave jedne generacije Nemaca. Nacisti su svoj cilj ostvarili.

Autori: V. Dick / A. Lihtenberg / M. Bašić
Odgovorni urednik: I. Đerković

„Folksvagen“ - vozilo za narod
„Folksvagen“ - vozilo za narodFoto: AP
Autoputeve su uglavnom gradili ljudi bez posla. Ali, njihov uticaj na stopu nezaposlenosti bio je neznatan.
Autoputeve su uglavnom gradili ljudi bez posla. Ali, njihov uticaj na stopu nezaposlenosti bio je neznatan.Foto: picture-alliance / akg-images
I sam „firer“ prionuo je na posao
I sam „firer“ prionuo je na posaoFoto: picture-alliance / akg-images