1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Govorite o samoubistvu, ali kako treba!

10. septembar 2012.

Svakih 53 minuta u Nemačkoj jedna osoba sebi oduzme život. Za one koji ostaju iza samoubica ruši se čitav svet, mnogi drugi postaju još slabiji. Stručnjaci zahtevaju više pomoći i više podrške.

https://p.dw.com/p/165s6
Foto: Fotolia/Kwest

Kada se 2009. bacanjem pod voz ubio golman nemačke fudbalske reprezentacije Robert Enke, i kada se mediji o tome masovno počeli da pišu, mnogi su ga, nažalost, sledili: „Kada on nije uspeo, kako ću onda ja?“ Tako su reagovali mnogi pacijenti sledeći primer jedne tako slavne ličnosti, priča dr Georg Fidler iz Centra za lečenje bolesti zavisnosti sa Univerzitetske klinike u Hamburgu. Fidler je i sekretar Nacionalnog programa za prevenciju samoubistava u kojem zajedno radi 200 naučnika i eksperata. On je naveo da je nakon Enkeove smrti došlo do „naglog porasta broja samoubistava među mlađim muškarcima, slične starosne dobi, i to na sličan način“.

Katastrofa za one koji ostaju...

„Moj sin je iza sebe ostavio cedulju: 'Uradiću isto što i Robert'. I on se takođe bacio pod voz“ – niz poziva sličnih ovom širom Nemačke je, nakon Enkeove smrti, primila nemačka Služba za pomoć bližnjima osoba koje su počinile samoubistvo (AGUS). Direktorka te Službe Elizabet Brokman u intervjuu za Dojče vele kaže da je svako samoubistvo „katastrofa, užas za svakog čoveka je kada neko od njegovih bližnjih oduzme sebi život“. Uz to je okolina često bespomoćna. Prijatelji, kolege i komšije se povlače, kada je potreba za njima najveća. Jer, samoubistvo je vekovima tabuizirano i na njega se gleda kao na greh. Eksperti i volonteri povodom Svetskog dana prevencije samoubistva upozoravaju da se više govori o samoubistvu kako bi se bolje pomoglo pogođenima, ali uz to uvek treba paziti i na poruku koja se odašilje.

Za prevenciju samoubistva je važno da se ne osuđuje kao zločin, ali da se ni ne glorifikuje kao čin hrabrosti, ističe psiholog Fidler u intervjuu za DW. Kod suicidnog ponašanja se ne radi o tome „da ljudi žele da umru, već da ne znaju kako dalje da žive“. Zbog toga veliki broj onih koji pomišljaju na samoubistvo traži pomoć. Ali je premalo službi kojima mogu da se obrate, izuzev psihijatrijskih klinika. Prema zvaničnim podacima, 10.021 osoba je izvršila samoubistvo u 2010. godini, a barem deset puta toliko njih je pokušalo. Fidler kaže da mnogo više ljudi umire činom samoubistva nego u saobraćajnim nesrećama, ubistvima, zbog posledica konzumiranja droge i side zajedno. A sa svakim samoubistvom iza samoubice ostaje šest do osam bližnjih.

Ostaje pitanje: Zašto

Dr Georg Fidler: Kod suicidnog ponašanja se ne radi o tome „da ljudi žele da umru, već da ne znaju kako dalje da žive“
Dr Georg Fidler: Kod suicidnog ponašanja se ne radi o tome „da ljudi žele da umru, već da ne znaju kako dalje da žive“Foto: Georg Fiedler

I u Nemačkoj je isto kao i u većini drugih država: samoubistvu mnogo više pribegavaju muškarci nego žene. Starenjem rizik postaje sve veći. Prosečna starost ljudi koji su sebi oduzeli život u Nemačkoj je 2010. bila 56 godina. Među mladima je samoubistvo glavni uzrok smrti. Ali, šta je uzrok? To je pitanje koje bližnje muči godinama, priča Elizabet Brokman. „Šta se to okrenulo u mom suprugu ili u mom detetu? Šta sam previdela? Postoji li krivica?“ Na to „ZAŠTO?“, naučnici nemaju konkretan odgovor.

No, bez obzira što nema adekvatnog odgovora, psiholozi i lekari su mišljenja da je 90 odsto osoba koje su počinile samoubistvo, imalo mentalne probleme. Rizične grupe nisu samo oni koju boluju od depresije, već i zavisnici i oni koji pate od hronične anksioznosti. Istraživanja pokazuju da i gubitak posla i ekonomska kriza umnogome utiču na posezanje za sopstvenim životom, kaže dr Georg Fidler iz Centra za lečenje bolesti zavisnosti u Hamburgu. Ljudi čeznu za jednostavnim odgovorima kojima bi objasnili razloge samoubistva, kaže Brokman iz AGUS-a, kao naprimer: „šef je bio zao, u školi se toliko toga zahteva, muž je tako malo kod kuće'“ ali to nema mnogo dodirnih tačaka sa stvarnim razlozima, jer za samoubistvo je uvek odlučujuće mnogo više faktora.

Odlazak u dostojanstvenu smrt

Brokman govori da prevencija samoubistva nije zadatak onih koji su izgubili bližnje. „Njima treba čitava njihova snaga kako bi preživeli. Jer, i oni su takođe rizična grupa“, kaže direktorka AGUS-a, socijalni pedagog Elizabet Brokman. Nažalost, nema potrebnih centara za one koji su u opasnosti da počine samoubistvo i takođe nema političke volje za ovu temu, žali se i Georg Fidler iz Nacionalnog programa za prevenciju samoubistva. Njemu brige takođe zadaje i debata o potencijalnom zakonu o pomoći pri umiranju ili eutanaziji. On upozorava na osećaj koji to izaziva: da umirućem od neizlečive bolesti ne preostaje ništa drugo nego da se daju lekovi koji će ga odvesti u dostojanstvenu smrt.

AGUS-u su se javljali ljudi, govori Brokman, koji tuguju i koji prebacuju organizacijama koje pružaju pomoć pri eutanaziji da su se njihovi bližnji prebrzo odlučili za samoubistvo, za šta se zapravo sami nikada ne bi odlučili. Fatalno je i to da se na internet forumima to propagira kao sigurna metoda samoubistva. „To je katastrofa, posebno za mlade ljude koji kada zapadnu u tešku životnu situaciju dobijaju podršku da umru a ne da žive.“

Autori: Andrea Grunau / Svetozar Savić
Odg. urednik: Ivan Đerković

Elizabet Brokman: Prijatelji, kolege i komšije se povlače, kada je potreba za njima najveća
Elizabet Brokman: Prijatelji, kolege i komšije se povlače, kada je potreba za njima najvećaFoto: AGUS
Spomen na Roberta Enkea
Spomen na Roberta EnkeaFoto: picture alliance / dpa