1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Goli otok - zloglasna Titova kaznionica

Prije 60 godina, točnije 9. srpnja 1949., iz svih krajeva bivše Jugoslavije na Goli otok u sjevernom Jadranu je dopremljeno 1200 političkih zatvorenika. Utemeljena je najzloglasnija kaznionica komunističkih vlastodržaca.

Goli otok, pogled s jugoistoka

O samom Golom otoku još do kraja nije utvrđena povijesna istina. Kad su u pitanju mrtvi spominju se podaci od 400 do 4.000 žrtava, a kad je u pitanju broj zatvorenika govori se o njih 16.000 pa sve do 32.000 koliko ih je po nekim izvorima od 1949. do druge polovice pedesetih bilo zatvoreno iz političkih razloga. Uglavnom im se predbacivalo da su pristaše Rezolucije Inform-biroa odnosno simpatizeri Staljina.

Sustav mučenja: logoraši tukli logoraše

Poruka divljenja Titu na zatvorskom zidu

Važan izvor za istinu o Golom otoku su oni koji su prošli njegov pakao, a njih je sve manje. Jedan od njih je 83-godišnji Makaranin Ivo Puharić Cikin koji je na Golom bio godinu i pol dana, od ljeta 1954. Dočekan je s 'toplim zecom'. "Ja sam bio brz i spretan, ali bilo je ljudi koji su popadali od udaraca ...", pripovijeda Puharić. 'Topli zec' je naziv za prolazak kroz kordon starih logoraša koji su tukli nove, bio je uvod u golootočke muke. O tome, poznato je, golootočki zatvorenici nerado govore. Ponajprije zato što u mučenjima uglavnom nisu sudjelovali sami zatvorski stražari. Oni su tek bili čuvari neljudskog sustava uspostavljenog za logoraše - tukli su jedni druge i potkazivali su se ne bi li ishodili za sebe bolju poziciju.

Zatvorenici nerado govore o patnjama

I danas, kako kaže Zlatko Hill, tajnik Udruge golootočkih zatvorenika 'Ante Zemljar', bivši robijaši i među sobom nerado govore o mukama koje su nevini prošli: "Rijetko to govorimo, jer se bojimo i da u onome drugome ne pobudimo bol." Pitali smo Ivu Puharića je li o svom stradanju govorio svome sinu i kćeri: „Nikad, nešto malo uzgred, ali jako malo."

Ivo Puharic Cikin

Kako i zašto je uopće dospio na Goli otok Ivi Puhariću ni danas nije posve jasno. "Oni su te mogli optužiti da si pogledao na istok kad sunce izlazi, jer na istoku je Rusija. Bio je to užas, evo sad se ježim", kaže Puharić.

Knjiga bila najveći neprijatelj

Na Goli otok su odvođeni pristaše, odnosno navodne pristaše Inform-biroa i Staljina, a Puharić - aktivist komunističke omladine na kraju rata i poslijeratni privrednik - kaže za sebe da je on bio nešto drugo, više pristaša Milovana Đilasa koji je progovorio o liberalizmu. "Ja sam bio za nešto sasvim suprotno od Inform-biroa. On je bio kritičar boljševizma, a meni se to sviđalo – kritika."

Prije nego je uhapšen u Makarskoj, Puharić iako sposoban ekonomist, mican je na niže rangirana mjesta, a sve je počelo time što je Puharić ljudima dijelio uskladištene knjige u kojima se spominjala Rusija: "Bila su tu djela i Krleže i Stjepana Radića. Izvadio sam ih iz skladišta kamo su dospjela jer su spominjala Rusiju, i da ne propadaju ja sam ih dijelio ljudima."

Seljacima bilo lakše podnositi muke

Na Golom otoku se teško radilo, a Ivo Puharić kaže da mu je pomoglo to što je seljački sin, rođen u Puharićima iznad Makarske, i da je naučio fizički raditi. Onima iz grada je bilo užasno, sjeća se.

Sarkastičan natpis "Sretna Nova godina 1971."

Očaj Golog otoka ostao je zapisan u Puharićevim pjesmama: "Zmijurine strašne splele su pute, a korov guši pitomo bilje, ovito zebnjom korijenje dene, a sunce bježi - bježi od zemlje."

Ispraćali ih udbaši

Ni sloboda za golootočke zatvorenike nije bila laka. Udbaši su im prije odlaska prijetili u "oproštajnom" govoru da se sa slobode brzo mogu vratiti natrag.

Puharić je danas umirovljenik. Demokratska hrvatska država je imala obzira prema golootočkim zatvorenicima. Isplatila im je odštetu i uvećala mirovine. Premda su duboke golootočke rane Ivo Puharić ih je zacijelio - živi život punim plućima. Planinar je, esperantist, maslinar, pisac i koješta još te kaže da je prešao "preko toga", preko Golog otoka.

Možda ipak nastane Memorijalni centar

Svršeno je, piše na zidu jedne od zgrada na Golom otoku

Mjesto Puharićevog stradanja danas je zapušteno. Od pedesetih pa do kraja 1988. godine tamo je bio zatvor za klasične prijestupnike. Oni su izgradili niz proizvodnih pogona koji su, kao i sve ostalo na otoku, opljačkani. Goli otok je otok golih zidova. Turisti tamo ipak dolaze, ali imaju malo prilike saznati više o toj kaznionici.

Danas Berlage - institut iz Nizozemske i Udruženje hrvatskih arhitekata imaju viziju pretvaranja Golog otoka u Memorijalni centar. Taj projekt, između ostaloga, uključuje ono što nedostaje za golu istinu o Golom otoku - povijesno istraživanje o njemu. I zato je važan slobodan i precizan govor bivših zatvorenika.

Ivo Puharić je priznao da nikad prije nije tako slobodno i otvoreno govorio o Golom otoku kao u ovoj priči za Deutsche Welle.

Autor: Goran Vežić

Odgovorni urednik: Anto Janković

Preporuka uredništva