1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Gastarbajteri – večna čežnja za domovinom

20. mart 2014.

Od 1960. godine mnogi Portugalci su trbuhom za kruhom došli u Nemačku. Plan je bio da se nešto zaradi, pa da se i vrate u Portugaliju. Mnogima od njih se, međutim, dogodilo suprotno.

https://p.dw.com/p/1BSM6
der millionste Gastarbeiter in der Bundesrepublik Armando Rodrigues
Foto: picture-alliance/dpa

Adelino S. dobro se seća svog dolaska u Nemačku. Bilo je to u junu 1961, uoči njegovog 23. rođendana. Jedan prijatelj mu je našao smeštaj i posao u Kelnu. Adelino S. je stigao kao turista, ali dogodilo se da je spontano pronašao posao, i tu i ostao. On danas ima 75 godina, udovac je i još uvek je u Nemačkoj.

Ulrih Tings radi u Katoličkoj portugalskoj misiji u Krefeldu i Menhengladbahu. Zbog posla kojim se bavi ostvario je prisniji odnos sa portugalskim useljenicima, među njima i sa onima koji su u Nemačku stigli 1961. Tings kaže da je 90 Portugalaca iz prve generacije gastarbajtera koji su te godine došli, napustilo Nemačku. Mnogi od njih su došli da bi pronašli posao. Mnogi mladi bežali su od diktature Antonija de Oliveire Salazara, koja je okončana tek 1974. tzv. „karanfil revolucijom“.

Pola veka ugovora s Portugalijom

I Adelino S. je svoju zemlju napustio iz političkih razloga. Osećao je da je u Nemačkoj siguran i da je dobrodošao. I danas se rado seća prvih godina. „Tada smo u Kelnu često jeli tzv. šlahtplatu (nemački specijalitet sa kiselim kupusom, kobasicama, svinjskim vratom i senfom). To je moglo da se poruči u kafanama.“ Ali, on uz to kalorično jelo od mesa nije pio pivo (kelš) kako je to običaj u gradu na Rajni, već mleko. „Nama je tada bilo rečeno da Nemci uz svaki obrok piju mlijeko. Pa smo onda i mi tako radili.“ Adelino S. se brzo integrisao u nemačko društvo. Nekoliko godina kasnije se zaljubio i oženio Nemicu.

Mnogi mladi ljudi su 60-ih godina prošlog veka dolazili u Nemačku iz cele Evrope, između ostalog i iz Jugoslavije. Privreda je bujala, a radna snaga hitno potrebna. Zbog toga je nemačka vlada potpisala sporazume sa mnogim zemljama kako bi ciljano tražila radnu snagu. Takav sporazum sa Portugalijom potpisan je pre 50 godina 17. marta. 1964. Nezaposlenost je tada u Portugaliji bila ogromna i raditi i uštedeti novac u Nemačkoj mnogima je zvučalo prilično primamljivo.

Deutschland 60 Jahre Kapitel 2 1959 – 1969 Gastarbeiter
Keln: Dolazak prvih portugalskih gastarbajtera u Nemačku. Armando Rodrigez bio je te sreće da bude proglašen za „milionitog gastarbajtera u Nemačkoj“ i na poklon je dobio motocikl.Foto: picture alliance / dpa

„Portugalski imigranti su danas veoma dobro integrisani“, kaže Tings iz Katoličke portugalske misije. „Istovremeno, mnogi od njih su ponosni na svoju otadžbinu“, kaže on i objašnjava da će se upravo zbog toga mnogi jednom tamo i vratiti. Među njima su i Margarida C. i njen suprug koji sanjaju o tome da starost provedu u svojoj ljubljenoj domovini. Njih dvoje su u Krefeldu od 1988, a odlučili su se da dođu u Nemačku potpuno spontano. Taj bračni par je došao u posetu rođacima i tu su i ostali. „Stigli smo jednog nedeljnog popodneva, a već sutradan me moja snaja pitala da li želim da pođem s njom na posao kako bih i ja potražila nešto za sebe, što sam i prihvatila.“ Margarida C. dobila je posao čistačice, a u bolnici u Portugaliji u kojoj je radila kao medicinska sestra dala je otkaz.

Počeci u stranoj zemlji bili su teški, posebno zato što njen suprug Migel nije mogao odmah da dobije posao. Strahovali su za svoju dozvolu boravka u Nemačkoj. Migel je na kraju ipak našao posao i par je mogao da ostane. Nijedno od njih dvoje na početku nije govorilo nemački jezik. Učili su spontano, svakodnevno komunicirajući s kolegama i komšijama. Margarida C. takođe kaže da je se u Nemačkoj osećala dobrodošlom.

Kada zbog migracije oboliš

U mestu u kojem stanuje, u Niderhajnu, ona ima veoma dobre kontakte i veoma dobro je integrisana. Ta 55-godišnjakinja angažovana je i u Savetu Katoličke portugalske misije, a već godinama je članica jedne portugalske folklorne grupe. Margarida C. obožava muziku koja je podsjeća na detinjstvo i mladost u Portugaliji. „Nedostaje mi porodica u Portugaliji. Rado bih se vratila. Ali, kada? To ne znamo.“

Čežnja za Portugalijom je kod njenog muža još izraženija. On godinama oseća da je rascepljen između svoje rodne zemlje i Nemačke. Razlozi zbog kojih do sada nisu mogli da se vrate u Portugaliju su i finansijske prirode. Unutrašnji osećaj rascepljenosti kod Migela C. Je na kraju doveo do depresije, zbog koje je morao da ode u prevremenu penziju. „On je najčešće kod kuće i nema mnogo kontakta sa spoljnim svetom“, objašnjava njegova supruga. A to nju veoma opterećuje.

„Mnogi stariji su se vratili“

Stadtansicht Lissabon Portugal
Čežnja za domovinom – LisabonFoto: picture alliance/ZB

Ulrih Tings brine zbog Migela C. Poznaje i njega i njegovu ženu preko Misije. „Migracija ga je žestoko pogodila.“ Kao i ovaj par, i mnogi drugi sanjaju o povratku u Portugaliju. Ali to nije uvek jednostavno. „Mnogi primećuju da ne mogu više to da urade onako kako bi želeli“, jasno je i Ulrihu Tingsu. Jer, u Portugaliji ih mnogi zovu „Nemci“.

Adelino S. je izuzetak. On želi da svoj život okonča u Nemačkoj. „Mnogi stariji vratili su se u Portugaliju, ali deca i unuci su ostali ovde“, kaže on. I njegova deca žive u Nemačkoj i Italiji. On još uvek jednom godišnje posećuje svoju sestru u Lisabonu. Ali sebe tamo više ne nalazi.

Autori: Ana Peters / Svetozar Savić
Odgovorni urednik: Ivan Đerković