1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Fotelja za partijskog ili bračnog druga

13. novembar 2013.

Godinu dana pošto su vlasti u brojnim gradovima „upodobljene“ sa republičkom, može se zaključiti da partijska knjižica ostaje najbolja kvalifikacija za zaposlenje. Primeri su svuda, recimo na jugu Srbije – u Leskovcu.

https://p.dw.com/p/1AGID
Foto: DW/ M. Ivanovic

Na čuvenom Jejlu ima tačno 9.323 zaposlenih, a do sada je diplomu tog univerziteta steklo 168.987 akademaca. Jedan od njih je i srpski ministar finansija Lazar Krstić. Mora da je u Sjedinjenim Državama navikao na elementarnu preciznost koju ilustruju gornje brojke. Zato Krstić nije mogao da sakrije čuđenje kada je, predstavljajući mere štednje, rekao da se u Srbiji zapravo ne zna koliko ima zaposlenih u javnom sektoru. Više od pola miliona, svakako, možda i čitavih 700 hiljada? Ko će ga znati…

Podatke nema ni Ministarstvo za lokalnu samoupravu. Na upit Dojče velea, odgovaraju da su 4. novembra prosledili „svim jedinicama lokalne samouprave, kao i gradskim opštinama, upitnike na osnovu kojih će biti prikupljeni podaci o broju zaposlenih u organima, službama i drugim subjektima koji se finansiraju iz javnih prihoda“. Reč je, pišu, o „zakonu kojim se po prvi put uvodi karijerni službenički sistem na osnovama depolitizacije i profesionalizacije“.

Depolitizacija, koju su glasovito najavili novi srpski vladari, dakle tek treba da stigne svuda – od Beograda do Leskovca ili Požarevca, samo prvo da se konačno sazna koliko to ljudi prima platu iz džepa poreskih obveznika. Kada se ne zna ni koliki je javni sektor ni koliki treba da bude, vladajuće partije zapravo imaju blanko ček da udome svoje stranačke drugove i rodbinu. „Partijsko zapošljavanje je instrument za osiguravanje sigurne baze glasača i namirivanje članstva i aktivista“, kaže za DW Jovana Gligorijević, novinarka Vremena. „Ortačko-burazerski sistem je teško srušiti jer niko nema pravu želju da to uradi“, dodaje ona.

Leskovac, pars pro toto

Ortakluci, nepotizam i iznad svega značaj članske karte (vladajućih) partija, najbolje se vide kada se sa dvorskih visina Nemanjine 11 spusti na lokalni nivo, recimo u Leskovac. Ovaj grad je godinama važio kao simbol glomazne javne administracije, a najave Naprednjaka, koji su i u Leskovcu glavni igrač, da će se prekinuti partijsko zapošljavanje zaboravljene su kada je završena izborna kampanja. Svi direktori tamošnjih javnih preduzeća odabrani su po „partijskom ključu“, a kada smo to predočili gradonačelniku Goranu Cvetanoviću, on kaže: „Evo, portparolka mi nije član SNS, ali radi posao profesionalno. Šefica kabineta takođe.“

Goran Cvetanovic
Kancelarija puna simbola: Goran CvetanovićFoto: Stadt Leskovac

Onda sledi pozivanje na famozni konkurs za izbor direktora: kada komisija boduje kandidate – a boduje ih tako da podobni partijaši uvek budu prvi – lokalni odbornici samo usvoje predlog komisije. To je simulacija legalnosti, kaže za DW Miodrag Miladinović, zamenik šefa lokalnih demokrata. „Uslovi na javnim konkursima razlikovali su se u svakom preduzeću, prilagođeni su njihovom kandidatu koji je bio vršilac dužnosti. Samo je još falilo da prilepe sliku svog čoveka u pozivu na konkurs“, priča ogorčeno Miladinović.

Dok naprednjak Cvetanović podseća da je čitava procedura bila javna čak „i previše transparentna“, demokrata Miladinović kaže da su konkursi imali samo da aminuju kadrove koji su već dogovoreni po kafanama. „Na konkursima nije bodovana radna biografija, pa čak ni stručna sprema. Bodovao se jedino usmeni razgovor sa kandidatom o funkcionisanju javne uprave što spada maltene u opštu kulturu. Tako je direktor toplane postao poljoprivredni inženjer koji o energetici, termodinamici i toplovodima zna samo utoliko što je video dimnjak toplane“, kaže ovaj opozicionar.

Isto kao pre?

Upodobljavanje vlasti po Srbiji tipičan je sistem Kurte i Murte – ko matematički skrpi koaliciju odmah posmatra poreski novac kao svoju dedovinu. U tome se nije mnogo razlikovala ni vlast Demokratske stranke. Lokalni demokrata Miladinović kaže da je svaka lokalna vlast u poslednje dve decenije povećavala broj zaposlenih. Priznaje da su u Leskovcu i za vreme vakta Demokratske stranke stranački kadrovi vodili javne ustanove, a da su one toliko hvaljene „nestranačke ličnosti“ takođe bili simpatizeri stranaka. „Razlika je u tome što su tokom našeg mandata svi direktori bili ljudi sa referencama, biografijama i obrazovanjem“, tvrdi Miladinović.

Onom delu građana koji još nije učlanjen u neku „pobedničku“ stranku, čini se da je partijska knjižica preduslov života. Mnogi od njih glasali su upravo za SNS zbog najave da će pokrenuti depolitizaciju. „Niko ne može da me ubedi da Vučić nije svestan da je depolitizacija nemoguća. Pri tome sumnjam u njegovu iskrenu želju da se time pozabavi jer je prvi na spisku onih koji bi izgubili bazu podrške“, kaže novinarka Jovana Gligorijević. Čak i svemoćni Vučić bi, dodaje ona, brzo izgubio podršku u stranci kada bi zaista zagazio u problematiku.

Slučaj „Biblioteka“

Dok Vučić najavljuje otpuštanja u javnom sektoru tamo gde je doteralo cara do duvara, njegovi lokalni moćnici očigledno još misle da car nije ni blizu duvara. Većina političara vidi državu kao veliku socijalnu službu. „Da, zapošljavali smo i zapošljavaćemo“, kaže gradonačelnik Cvetanović. „Od 800 ljudi, koji dođu na razgovor, 750 traži posao. Dok god je ovakva ekonomska situacija u Leskovcu, jedini način da pomognete neke porodice jeste da zaposlite nekog njihovog člana“, navodi on.

Serbien Stadtansicht Leskovac
Čelni ljudi Leskovca ne znaju koliko ljudi prima platu iz džepa poreskih obveznikaFoto: cc-by-sa-3.0/Marbella82

Poslednja vest iz leskovačke čaršije je najavljena smena direktorke biblioteke Svetlane Veličkovski, nedavno dovedene uzdanice SNS. „Pokušavam da u redove Srpske napredne stranke uvedem red i da to bude pokazatelj za druge“, objašnjava Cvetanović. Međutim, prema informacijama Dojče velea, direktorka će morati da ode jer nije želela neograničeno da zapošljava kadrove koje joj šalje gradonačelnik. Kap koja je prelila čašu je dovođenje kadra Ujedinjenih regiona – inače proteranog iz pozorišta – na mesto „bibliotekara“, iako taj novi bibliotekar za novi posao nema kvalifikacije, ali ima krivičnu prijavu zbog pronevere više od dva miliona dinara javnog novca, zloupotrebom službenog položaja.

U izjavi za lokalne medije, Cvetanović je kao jedan od grehova Veličkovske naveo i njen pokušaj da zaposli muža, ali u razgovoru za DW to negira zanimljivom rečenicom: „Valjda je legitimno i legalno pravo svakog člana naše zajednice da pokuša da zaposli svog supružnika ili člana porodice.“ U skladu sa tom devizom, kako kaže jedan izvor Dojče velea, Cvetanović takođe pokušava da svoju bivšu suprugu progura na mesto direktorke leskovačke gimnazije.

Strah od racionalizacije

Sama Veličkovski odbila je razgovor i spustila slušalicu. Njeni saradnici nam nezvanično prenose da su stajali iza svoje direktorke jer je posao obavljala stručno i uvek branila profesiju. Čak je njih petnaestak tražilo prijem kod gradonačelnika kako bi izrazili neslaganje. Osim što je nezadovoljnicima prebacio što mu dolaze u radno vreme, Cvetanović kritikuje: „Nigde nisam čuo da zaposleni postavljaju i razrešavaju direktore, to radi 75 odbornika Skupštine grada.“ Jedna zaposlena u biblioteci, koja je stala u odbranu direktorke i pristala da govori nezvanično, negodovala je kada smo je pitali koliko uopšte ima zaposlenih u leskovačkoj biblioteci. „Sada više nisam sigurna u Vaše dobre namere“, kaže.

Jednostavno, svi koji žive od poreskog novca plaše se restrukturiranja i gubitka posla. „Cela stvar može da se okrene – ne kakvu poruku partije šalju građanima, nego kakvu poruku građani sami šalju“, kaže Jovana Gligorijević. „Čitav ortačko-burazerski sistem je nastao mnogo pre Aleksandra Vučića, pa i pre višestranačja. Suština je u odsustvu svesti o demokratskim procedurama pa, ako hoćete, i u mentalitetu.“ Čekajući da nadležno ministarstvo utvrdi koliko ljudi je na budžetu i koliko je od toga višak, mentalitet slobodno može da se šepuri – još jedna stolica u nekoj kancelariji o državnom trošku – pa nije li to najmanje što možemo učiniti za svoju rodbinu i partijske saborce?

Autor: Nemanja Rujević
Odg. urednik: Ivan Đerković