Ferjadija

Na dvadesetak tezgi dreče u svim šljaštećim prajdovskim bojama helou kiti mačkice, teletabisi, štrumpfovi, ljute ptice, lutke i bebe, mačevi i mašinke, kese sa slanim šapićima, neoljuštenim kikirikijem, sokom narandže i opremom za obijača sefova, kutije s lopticama skočicama i Diablo nemesisima (ma ko/šta oni bili), vise s najlonskih streha djedamrazovske kape, brade, perike i vejštačke pletenice, betmenska odijela, maske klovnova i anonimusa, ljubičaste i tirkizne tanke slikovnice, proviruju između i ispod plišanih kuca i meca garniture tirkiznog nakita, ogrlica, dijadema, prstenja i čarobnih ogledala, stoje postrojeni junaci srtićkih hitova, a preko i oko svega toga hrpe prskalica, papirnih traka, ukrasnih kugli za jelke, pakovanja balona (10 za marku) i klupka laminjona (kablova s lampicima). Tako Sarajevo poštuje svoje mališane, hraneći im radost kineskom plastikom, sintetičkim krznima i džepnom pirotehnikom.

Zar glavni grad Bosne i Hercegovine, pita se prolaznik, zaista ne može bolje od toga, zar je kineska bižuterija makismum sarajevske praznične estetike? Za koga se i za šta onda školuju toliki dizajneri, slikari, arhitekte, ako je vrhunac urbanizma ova kolonija tezgi u epicentru grada? Jesu li plate opštinskim načelnicima i gradskoj upravi stvarno toliko male da moraju živjeti od procenata inkasiranih na pedagoškom smeću? Čime opravdavaju potpise svojih ćata pod rješenjima i saglasnostima za ove drveno-najlonske skalamerije? Dugoročnom investicijom, jer naučena od malena na malo, slabo, loše, ružno i jeftino, djeca sutra kad porastu neće od vlasti za koju budu glasala tražiti ništa bolje? Ili privlačenjem stranih investitora, onih koji kruže kao lešinari iznad umirućih društava, tražeći na zemlji signale korumpirane i neodgovorne vlasti, partnera za svoje kratkoročna parazitska ulaganja, iza kojih ostaju beznađe i pustoš?

Čemu to iz godine u godinu izjavljuju izdresiranu ljubav hiljade sarajevskih đaka ispisujući tone zadaćnica na temu moj grad, moj zavičaj, s olovkom u jednoj i petardom u drugoj ruci? Ovom podivljalom siromaštvu duha i morala, ovoj snalažljivoj beskrupoloznosti, ovoj agresiji kiča na izloge knjižara, na javne površine, na pozorišne daske, na televizijske ekrane, na sve što nije privatno i ušuškano iza visokih zidova opervaženih srčom i gvozdenim šiljcima?

Koliko mali moraš biti da iskreno voliš grad kome je veća frustracija lažni krst na Zlatištu nego nikad obnovljena trebevićka žičara? Koliko naivan da te građanskim ponosom ispunjavaju poljine hilsi i sarajevo siti senteri? Koliko sitan da ti je crveni tepih prostranstvo? Koliko nepismen da Paninijem zamijeniš Branka Ćopića? I koliko promašen i kao čovjek i kao roditelj, da ti je sve to normalno, ali da prajd, naprimjer, nije.

Sarajevo se gasi nadglasano šapatom i tepanjem, bespomoćno kao siroče u zagrljaju očuha pedofila. Kržlja voljeno ljubavlju sebičnom, lukavom i kalkulantskom, osuđeno na mjeru tezge u Ferhadiji, na sitan ćar i duhovnu bijedu. I sve je manje sjaja u njegovom staklastom pogledu.

Ferjadija bljuz

Na zapadu Una

Na istoku Drina

A u srcu Bosna

Al made in China

U rudniku mračno

U tvornici sivo

Samo Ferhadijom

Šareno i živo

Galerije prazne

Kroz muzeje puše

Ulične su izložbe

Portret mrtve duše

Molitve su naše

Uz radnike Dite

Vještačkoga cvijeća

Šaljemo im kite

...

Kuca srce Bosne

Ne čuje se kvrc

Slava svim što padoše

Za made in PRC