1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Erdogan se uživeo u ulogu Velikog brata

7. februar 2014.

Nakon što je sporni zakon, koji omogućava veću kontrolu internet saobraćaja u Turskoj usvojen, sve pogledi su uprti u predsednika Gula. Hoće li zakon protivan ustavnim odredbama potpisati ili će iskoristiti pravo veta?

https://p.dw.com/p/1B4d0
Foto: Ugur Can/AFP/Getty Images

„Internet-stranice u Turskoj ubuduće će biti blokirane po kratkom postupku, bez sudskih odluka. Novinari u toj zemlji već osećaju miris cenzure. Razna udruženja najavljuju proteste, a Evropska unija je zabrinuta“, primećuje Špigel i dodaje: „Redžep Tajip Erdogan mrzi 'Tviter' i 'Fejsbuk'. Tokom prošlogodišnjih 'Gezi-protesta', turski premijer je društvene medije na internetu nazivao 'kugom i podstrekačima nemira'. Ne dopada mu se to što njegovi protivnici koriste internet, kako bi organizovali proteste.“

Frankfurter rundšau podseća da je turska vlada i ranije bile sklona pribegavanju cenzuri interneta. Od 2007. do 2010. godine, na radaru vlasti u Ankari bio je „JuTjub“, sada im je trn u oku „Vimeo“. „Gotovo svi turski ministri koriste internet. Čak i predsednik vlade Erdogan o svojim aktivnostima, gotovo svakodnevno, objavljuje sadržaje na društvenim mrežama, poput 'Tvitera'. Uprkos tome, za premijera Turske internet je prerastao u platformu za širenje laži i dezinformacija o njegovoj vladi. I ranije je Erdogan najavljivao veću kontrolu interneta, ali situacija je u međuvremenu postala dramatična. Evropska unija je zbog toga uznemirena. Jer usvojeni zakon u Turskoj narušava slobodu izražavanja. Komesar EU Štefan File od Ankare je zatražio da uskladi propise sa standardima Evropske unije. Turskoj javnosti, smatraju u Briselu, potrebno je više informacija i transparentnosti – bez ikakvih ograničenja“, piše list i ističe da je Turska prošle godina internet koncernu „Gugl“, uputila najveći broj zahteva za blokadu internet-stranica.

Odgovor na pitanje sa početka priče, nije važan samo zbog ljudskih prava u zemlji koja je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, komentariše berlinski Tagesšpigel. „Ukoliko Gul odbije da potpiše zakon svog nekadašnjeg 'partijskog druga', on će time objaviti rat premijeru Erdoganu, u svetlu predstojećih predsedničkih izbora. Konkurencija između njih dvojice, o kojoj se poslednjih meseci nezvanično govori, sve je izraženija. Zakon o kontroli interneta, mogao bi u tome biti prelomna tačka.“

„Turska nakon usvajanja 'orvelovskog' Zakona o internetu“, konstatuje list i u članku o ishodu glasanja u turskom parlamentu, dalje navodi: „Erdogan priželjkuje funkciju predsednika, iako Gul nije nagovestio povlačenje i odricanje od još jedne predsedničke kandidature. O njihovom sporu u Ankari se u poslednje vreme neprestano govori. Ukoliko Gul iskoristi pravo veta, biće to težak udarac za turskog premijera pred važne lokalne izbore u martu. Mnogi očekuju da će predsednik ipak dovesti u pitanje primenu Zakona o kontroli interneta. Mada je on takvim potezima (do sada) retko pribegavao. Gul ima na raspolaganju dve nedelje za donošenje odluke o spornom zakonu, koji je sada na njegovom stolu. Dakle, u Ankari će i narednih dana biti uzbudljivo.“

Vestfališe nahrihten iz Minstera, osvrće se na EU-perspektivu Turske. „Erdogan je tokom svoje nedavne posete Berlinu tražio podršku Nemačke za dobijanje članstva u Evropskoj uniji. Ali najnovije vesti iz Ankare samo potvrđuju koliko je ta zemlja još uvek prilično daleko od integracije u Uniju. I u prošlosti, Vlada Turske nije bila stidljiva u zahtevima da se blokiraju internet-stranice i sadržaji. Premijeru je nekada smetalo ismevanje Ataturka. Sada je sekirom udario po ono malo slobode štampe u svojoj zemlji.“

Parlament u Ankari izglasao je sporni Zakon o internetu
Parlament u Ankari izglasao je sporni Zakon o internetuFoto: ADEM ALTAN/AFP/Getty Images

„Šta će Evropskoj uniji država koja u toj meri zanemaruje građanska prava, poput Erdoganove Turske?“, pita se Majn-eho iz Ašafenburga. „Evropska unija sebi za nogu ne želi da vezuje još jednu zemlju, sa kojom bi mlakom diplomatijom morala da pokušava da izdejstvuje nešto malo demokratskih standarda. To ionako nije urodilo plodom kod država poput autokratski vođene članice Evropske unije – Mađarske. Uostalom, bilo je teško i sa Rumunijom, pa i sa Italijom. Slično je bilo i sa Austrijom, 2000. godine, kada su desničarske snage (Slobodarska partija – FPO) došle na vlast u Beču.“

Pripremio: Jakov Leon
Odgovorni urednik: Ivan Đerković