Ekscesi na Kosovu polju

Sueddeutsche Zeitung iz Minhena piše: "Clint Williamson (na slici gore) je istovremeno i tužilac i diplomata. On je izvježban da ne pokazuje emocije. Ali onaj ko ga je doživio da čita 15-minutno saopštenje o kršenju ljudskih prava na Kosovu, koje je predstavio u zgradi Justus-Lipsius u Briselu (sjedište Vijeća Evropske unije), mogao je steći utisak da u njemu sve kuha. 2011. godine su 27 zemalja, koje učestvuju u misiji EULEX, odlučile da osnuju Specijalni istražni tim EU (SITF), za istraživanje zločina počinjenih na teritoriji Kosova nakon 1999. godine. Williamson je na čelu tog tima. On je za ovu funkciju bio predodređen jer je učestvovao u osnivanju Haškog tribunala za istragu zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije. Osim toga, SAD i Kanada su također uključeni u misiju EULEX na Kosovu, tako da je on, kao Amerikanac, mogao da preuzme vodeću poziciju u istražnom timu.

Polazna tačka bio je izvještaj bivšeg švajcarskog zastupnika u Vijeću Evrope Dicka Martyja iz 2011. godine, koji je Williamson trebao da preispita po kriterijima glavnog tužioca. "Nezakonita ubistva, otmice, nestanci političkih protivnika, ilegalna hapšenja i zatvaranja ljudi u logorima na Kosovu i Albaniji, seksualno nasilje i drugi oblici nečovječnog postupanja, prisilno iseljavanje ljudi iz njihovih kuća i uništavanje crkvi i drugih vjerskih objekata. Sve se to pretopilo u etničko čišćenje, čije su žrtve prije svega bili Srbi i Romi. Imena odgovornih Williamson ne navodi. No, jasno je da će njegov izvještaj dovesti do političkih turbulenci na Kosovu.

Williamson je naglasio da se rezultati trogodišnje istrage umnogome poklapaju sa izvještajem Dicka Martyja. To je pikantno i zbog toga što je Marty u svom izvještaju naveo da je navodno dosadašnji kosovski premijer Hašim Tači učestvovao u otmicama. Williamson je podvukao da se zločini ne mogu pripisati usamljenim pojedincima, već da su vršeni organizovano i sa dozvolom određenih individua koji su bili na vodećim položajima u UČK. Williamson je potvrdio da je došao do ubjeđenja da je bilo desetak slučajeva trgovine organima pod režijom UČK ali da sudski upotrebljivi dokazi nisu pronađeni. Mediji su u posljednje vrijeme izvještavali da su veliki dio nestalih ljudi na Kosovu - bilo je riječi o stotinama nestalih nakon 1999 . - bili žrtve navodne trgovine organima. Ali ovdje je Williamson povukao kočnicu i rekao da za takve tvrdnje nema dokaza.

U drugoj tački Williamson se decentno distancira od izvještaja Dicka Martyja. Marty je napisao da su međunarodni akteri, u korist kratkoročne stabilizacije prilika, zatvarali oči (pred zločinima UČK). Ovu neskrivenu kritiku prema EU i NATO Williamson ne dijeli sa Dickom Martyjem i naglašava da u vidu nije imao nikakav generalni obračun sa UČK. A upravo mu je to prebacivala Priština. Williamson je naglasio da je istraživao konkretna zločinačka nedjela a ne političku pozadinu. O kakvim se sve detaljima i optužbama radi držaće se u tajnosti sve do osnivanja Specijalnog tribunala. A on bi, kako se smatra u Williamsonovom okruženju, trebao imati sjedište ne samo na Kosovu već i u nekoj trećoj zemlji, recimo u nizozemskom Hagu. Tribunal bi trebao biti podijeljen na dva dijela, kako bi se zaštitili svjedoci. A onda bi teoretski, već početkom 2015. godine, mogao početi sa radom", piše list Sueddeutsche Zeitung.

Fatalni trend ka doktorskim titulama

U članku pod nazivom "Fatalni trend ka doktorskim titulama" Neue Zuercher Zeitung piše: "Je li to možda sujeta? Zbog čega bi inače jedan uspješni političar morao težiti doktorskoj tituli? Žeđ za znanjem ne bi mogla biti razlog, jer je disertacija napisana u roku od dvije godine a i prilično je tanka. To je upalo u oči jednom beogradskom novinaru, koji je prelistavao doktorski rad 37-godišnjeg ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića. No, novinar je želio igrati na sigurnu kartu i poslao je rad pod nazivom "Lokalna samouprava na primjeru Beograda" trojici kompetetnih srpskih naučnika, koji rade u Velikoj Britaniji. Njihova ocjena je bila poražavajuća: To nije samostalan naučno-istraživački rad, nije bilo diskusije i veliki dijelovi su prepisani. Dakle, u najmanju ruku djelimično plagijat, za koji ne može biti licence za doktorsku titulu.

Vučić je kritiku eksperata nazvao smiješnom", navodi NZZ i nastavlja: "1.800 akademika u peticiji traže provjeru doktorskih disertacija i obaveznih publikacija svih radova na internetu. Premijer Vučić, veliki obožavalac njemačkih vrlina i marljivosti, iz svega je imao prilku da puno toga nauči. Učiti od Njemačke znači ne prihvatiti plagijat svog ministra i pokrenuti ga na ostavku. Onako kako se to u Njemačkoj desilo dvjema osobama na ministarskim funkcijama. A kada bi se to i u ovom slučaju desilo, to bi onda bio novi megatrend u Srbiji.

Kada migranti ostare i trebaju njegu

Kada je 2003. godine Dušan Popović osnovao "Spitex 24" uglavnom je njegovao ostarjele Švajcarce. Prije tri do četiri godine to se počelo mijenjati. Od tada se itekako povećao broj njegovih klijenata stranog porijekla. Iako Popović, Srbin rođen u Bosni, naglašava koliko su mu važni Švajcarci kao klijenti, ostarjeli migranti mu otvaraju druge perspektive. Ne samo pojedinci, već i bolnice i socijalne službe obraćaju se ambulantnoj službi za njegu starih i onemoćalih ljudi "Spitex 24". Razlog je što sve više nailaze na usamljene stare ljude, koji ne znaju dobro njemački da bi svoje muke mogli ispričati švajcarskim doktorima i psihijatrima.

Jedna od njih je Ana Ardeljan, koja od 1973. živi u Cirihu, Rumunka iz Vojvodine. 68-godišnjakinja pati od teške artroze, povećanog krvnog pritiska i dijabetisa. Nakon smrti muža zapala je i u depresiju. Dušana Popovića pozdravlja na srpskom. Ona je već dvije godine mušterija ambulantne ustanove "Spitex24". Dok pričaju, ona se ne smješka, već istinski smije. Hemija između njih štima. "Mi južnjaci imamo sličan karakter", kasnije će reći Popović. Njegovi klijenti stalno mu govore kako cijene ljubaznost, toplinu i srčanost njegovih saradnika, koji potiču sa Balkana. za Anu Ardeljan je bilo važno i da sa psihijatrom razgovara na svom jeziku. Odmah se osjetila shvaćenom i to je imalo pozitivnog odjeka na njeno zdravlje, priča Popović.

Ali zar se nisu migranti nakon desetljeća u Švicarskoj, trebali bolje integrisati i naučiti jezik? Ana začuđeno širi oči i kaže da ona nije imala puno kontakta sa Švajcarcima već sa Italijanima, sa kojima je radila. Radila je kao sobarica a malu zaradu nadopunjavala je večernjim čišćenjem banki. Vremena za pohađanje njemačkog jezika nije bilo a ono malo rudimentarnog znanja njemačkog bilo joj je dovoljno da živi i radi. Slične su priče i drugih migranata, koji su planirali da se, kada odu u penziju, vrate u domovinu. Vratila se međutim, prema studiji "Pro Senectute", samo trećina njih. Ostali su, uglavnom iz familijarnih razloga, ostali, jer je Švajcarska sada domovima njihove djece i unučadi", piše Neue Zuercher Zeitung.