Eiff: "Rusija želi ojačati svoju poziciju u jugoistočnoj Evropi"

DW: Gospodine Ajf, u medijima se govori da se nalazimo u novom Hladnom ratu ili nastavku onog starog. Šta očekujete u situaciji kada dijalog i diplomatija ne daju rezultate?

Hansjerg Ajf: Hladni rat između Zapada i Istoka okončan je prije više od 20 godina. Nema smisla primjenjivati forme iz prošlosti na sadašnjost. Danas treba poštovati pravila mirnog nenasilnog suživota koja su svojevremeno zapisana u Helsinškoj deklaraciji. Nema alternative rješavanju ukrajinske krize pregovorima, čak i kada ti pregovori zahtjevaju veći kapacitet pluća. Rusija ne može imati interes u učvršćivanju sadašnjeg stanja koje u znatnoj mjeri opterećuje njene odnose sa Evropom i Sjevernom Amerikom.

Njemačka kancelarka je pomenula ruski uticaj na Balkanu i posebno Srbiji. Nedjeljnik Špigel citira iz analize berlinskog Ministarstva spoljnih poslova da Rusija u Srbiji poentira „panslovenskom retorikom“, istu temu na dvije strane razrađuje i nedjeljnik Cajt. Da li Vi delite tu zabrinutost?

Sa jedne strane, Srbija njeguje tradicionalne odnose sa Rusijom, a sa druge, teži članstvu u Evropskoj uniji. Tamo vjeruju da oba cilja mogu biti ostvarena u jednakoj mjeri. Neprihvatljivo bi bilo ukoliko bi napori Moskve da proširi svoj uticaj – što je vidljivo u posljednje vrijeme – sprječavali približavanje Srbije Evropskoj uniji.

Možete li bliže da definišete taj interes Rusije koji je, kažete, vidljiv?

Pada u oči da Rusija pojačava napore da ojača uticaj i svoje ekonomske i kulturne pozicije u jugoistočnoj Evropi. To je najjasnije upravo u Srbiji, tradicionalno najvažnijem ruskom partneru u regionu. U ratovima tokom raspada Jugoslavije je Rusija politički podržavala Srbiju, što i danas traje kroz pitanje Kosova. Imamo i novo „strateško partnerstvo“ koje podrazumijeva zajedničke vojne vježbe i razmjenu obavještajnih podataka i personala. Najveći dio srpske energetike kontrolišu ruske firme, a Moskva se probija i u bankarski sektor. Bilateralni sporazum o slobodnoj trgovini olakšava razmjenu robe. Aktiviraju se sve kulturne veze koje počivaju na zajedničkom pravoslavnom tonu. Rusija može da računa na brojne pristalice posebno među srpskim desničarima, ali i zvanični Beograd je priredio Putinu grandiozan doček u sklopu proslave godišnjice oslobođenja od fašizma. Manje, ali ipak osjetno je rusko prisustvo u Crnoj Gori. Kremlj u BiH podržava Milorada Dodika koji se opire svakom pokušaju da se država učini funkcionalnom.

Kakav je na to odgovor Njemačke?

Njemačka se zalaže za integraciju Srbije u EU, baš kao i u slučaju svih ostalih zemalja nastalih iz Jugoslavije – ukoliko ispune uslove. To je Njemačka politika od kraja Jugoslavije. U slučaju Srbije među političke uslove spada konačni dogovor Beograda i Prištine. Kasnije će Srbija morati da obezbijedi situaciju u kojoj je Rusija neće sputavati na evropskom putu. Rusko držanje u Ukrajini i razvoj rusko-srpskih odnosa dokazuju da je ova briga opravdana.

Balkan je često stradao u geopolitičkim sukobima. Da li je ovo najava nove epizode?

Trenutno Balkanu ne prijeti rat velikih sila kao 1914. ili 1941. Ali kako vidimo, to ne isključuje borbu za uticaj. Slobodnu konkurenciju u osnovi treba pozdraviti – ukoliko ona koristi regionu i ne narušava odnose među konkurentima.

Mnogi tvrde da je Njemačka u poslednjih deset godina bila pasivna u politici prema Balkanu. Izgleda da se to u posljednjih godinu dana mijenja, skoro svakog mjeseca su neke konferencije posvećene regionu. Kako objašnjavate ovaj obrt u Berlinu?

Ne slažem se da je Njemačka u posljednjoj dekadi bila pasivna na Balkanu. Ali da, rješenja tvrdokornih postjugoslovenskih problema su hitno neophodna jer oni sprječavaju punu integraciju regiona u EU. Tu mislim na dogovor Srbije i Kosova, stabilizaciju Bosne i svađu Makedonije i Grčke oko imena. Stoga je logično i vrijedno podrške što se članice EU poput Njemačke u posljednje vrijeme još jače angažuju na Balkanu.

Ali signali Evropske komisije nisu pozitivni za region – rečeno je da najmanje pet godina neće biti proširenja Unije. Sve je manje i zapadnih investicija. Nije li logično onda okretanje ruskom i možda kineskom kapitalu?

Strane investicije treba da donesu privrednu korist, ali da istovremeno ne stvaraju političku zavisnost zemlje u koju se investira. Ukoliko su ta dva uslova ispunjena, onda je tek od drugorazrednog značaja odakle dolaze investicije.