Kupus in fabula

Sve miriše od ljiljana i djetelina, blistaju se ocila, kameni spavač maše desnicom s bilborda, smjenjuju se retuširana lica na svijetlim podlogama, dijele se maramice i brošure, drma folklor s razglasnih vozila, leci popločali krezavu kaldrmu, kandidati dali vozačima voljno pa izveli skupe cipele u šetnju, kao žvake za turove lijepe se slogani za građane:

Naš

narod zna

srpska zauvijek

za čovjeka

kome vjerujem

pobjedimo beznađe

zajedno...

Njegovom veličanstvu biraču prosto dođe glupo da ujutru ustane i ugazi u još jedan stari dan. Zar mu nije stoput pametnije prespavati ovih par sedmica do izbora, dostojanstveno ležeći ispratiti mučnu sadašnjost i odmoran i svjež i prkosan od sna dočekati svijetlu budućnost? Sanjati, naprimjer, blagu zlatnu jesen:

Izbori završeni, budućnost počela, sezona je zimnice, stružu se kace, oštre rendeta, tezge se prolamaju od jeftine robe. Pijaca oblijepljena plakatima, iznad svake tezge drugačiji. Na jednom glavica kupusa, pored nje piše: naš kupus! Na drugom druga glavica, ispod nje: narod zna turšiju. A na trećem: glavica kojoj vjerujem. A na četvrtom: sarma zauvijek. A na petom, zdravlje za podvarak, a na šestom: pobijedimo bezglađe. A na sedmom fotografija stećka s Radimlje, samo u kamenu umjesto ljiljana uklesan kupus.

Ispod onog prvog kasetofon repuje:

Bolje Zora nego Kraš.

Bolje uštva nego vaš.

Mekša bukva nego šaš.

Bolje škija nego haš.

Gori dobar nego naš.

Domaće, pa daj šta daš.

Naš je Kupus vala baš!

A na repovanje s displeja odgovara operski pjevač, ariom: Rasooooleeee miioooo! Jedan prodavač viče: Od glavice raso smrdi!, drugi se dere: Kupus za dna kace, treći gusla:

Božje Zelje, ti što spase,

od propasti dosad nas,

primi na se naše prase,

Podvarak je nama spas.

Složi sarmu nama dragu,

svakoj šerpi slavan rad,

Sarma nama daje snagu,

blagosilja selo, grad.

A njegovo visočanstvo glasač ide od tezge do tezge, i nikako da se odluči. Sve su mu glavice jednake. Sve jedre, pune, sjajne, okrugle, vidi se: na zdravom đubretu uzgojene. Čini mu se svakoj je mjesto u kaci, od svake bi dobra kalja zamirisala, svaka počasno mjesto u bosanskom loncu zaslužuje, pod svakim listom dobra bi se sarma krčkala.

U socijalizmu je bilo lakše i poštenije. Manje se trošilo na plakate, a više na sindikat. Zimnica ti je stizala kući, niko se nije pravio da ima nekog izbora. Bilo je manje demokratije, ali više dostojanstva. Nisu te ponižavali retardiranim sloganima i ulagivali ti se kao profesionalni šibicari. Niko te nije tjerao da budeš odgovoran za tuđu bezočnost. I znala se razlika između kupusa s dna kace i političara iz vrha vlasti.

Autor: Nenad Veličković

Odg. ur.: A. Slanjankić