Sreća ne stanuje u kolektivnom centru

Sve su životne priče ovdje slične

Prvo se malo sudbina poigrala s njima, a onda i ljudi. Borka Mandžo iz sela Kozlić kod Rogatice kaže da je u kolektivnom centru oboljela. „Imam 183 marke penzije, ali pola dajem za lijekove. I nisam samo oboljela ovdje. Tu sam i poludila. Bila sam dobila donaciju za opravku kuće, pa su me onda slagali da su naišli na mine i od toga nije bilo ništa. Nikad tu mina, oko moje kuće, nije bilo. Tako su me odbili, sad moram opet da predam zahtjev“, kaže Borka.

"Da mi je samo slušni aparat", kaže Vida Matović.

Milka Andrić iz jednog sela kod Trnova, nema ni radio, ni televizor, a prije dva mjeseca ostala je i bez svjetla u svom sobičku. „Pregorila mi plafonjera, nema ko da popravi, pa živim u mraku. Kroz prozorčiće iznad vrata, dopire mi svjetlo sa hodnika, pa naveče vidim da namjestim posteljinu“, kaže Milka. Vida Matović imala je, kaže sve, 'a sada nema ništa'. „Kad su mi 2000. godine umrli muž i sin, sve je pošlo nizbrdo. Sa 200 maraka penzije, jedva preživim. Pola ode na lijekove“, kaže ona. „Šta je Vido, vaš san?“ pitam. „Voljela bih kakvu pomoć u parama da kupim slušni aparat. Skroz sam gluva. Čitam sa usana. Doktor mi dao preporuku za slušni aparat, ali ovi u socijalnom nisu htjeli da mi je ovjere, da udare pečat. Rekli mi 'mnogo ti skup taj aparat'.“ „Koliko košta?“ „Oko 800 maraka. Ja to nemam. Najviše bih voljela da me nema, da umrem“, kaže Vida.

Umjesto miša, pas u mišolovci

Miodrag Čvoro u vrijeme ručka u svojoj sobi.

„Dođite u moju sobu da vidite kako miševi jedu moje cipele“, kaže Miodrag Čvoro, veoma živopisan lik iz kolektivnog centra. Prema vlastitom priznanju bio je pravi bonvivan. Negdje u svijetu ima tri bivše žene i troje djece. Nema penziju, socijalna pomoć nije dovoljna. U dvorištu kolektivnog centra uzgaja zečeve i jastrebove i radi poslove koje niko neće. Čisti dimnjake i popravlja krovove. Ulazimo u sobu u kojoj su sve stvari davno izgubile pravu namjenu. Ostaci hrane i prljavog veša izgledaju sablasno. Na podu su mišolovke.

„Eto, koji sam ja baksuz. Postavim mišolovke, ali u njih se ne uhvati miš, nego moj pas!“ kaže Miodrag. „Anđelina je poslala pare i neka holandska humanitarna organizacija, da se nama naprave ti stanovi, mali stanovi. E, sad je pitanje gdje su te pare. Hoće li nas opet izigrati? Nek' ukradu pola para, ali opet će nešto ostati. Ne možemo više da živimo u 18. vijeku“, kaže Čvoro i nudi mi na poklon jednog snježno-bijelog zečića. „Ne mogu ponijeti zeca, ali zauzvrat, i ja ću za vas učiniti nešto“, kažem sa namjerom da provjerim da li su informacije koje imaju, o gradnji stanova za njih, tačne.

"Radim ono što niko neće", kaže Čvoro.

U Opštini Rogatica je, baš onako na ljetni način, mirno. Načelnik Radomir Jovičić je na odmoru. Milenko Janković, referent za obnovu i rekonstrukciju Opštine Rogatica, kaže da on i njegovi saradnici sve rade na tome da se ovaj kolektivni centar zatvori što prije. „Šta radite?“ pitam. „Ima donatora koji su se pojavili, Anđelina i Bred to vode, novac stiže, ide to svojim putem. To će biti brzo riješeno“, kaže Janković. „Koliko brzo?“ „Ne znam“, kaže referent.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić