Miris ćevapa u Sajgonu

Sajgonska "špica"

Sajgon je grad koji ne ostavlja ravnodušnim. Preko osam milijuna stanovnika i na desetke tisuća turista ovu metropolu s burnom prošlošću čine gradom koji nikad ne spava. Grad koji nikad ne spava treba i nahraniti a za to se brine četa ugostitelja. Ponuda je bogata: počevši od bezbrojnih uličnih kuhinja u kojima se prodaje nacionalni specijalitet phỡ, juha, uglavnom od govedine ili piletine, s rezancima od rižinog brašna, preko brojnih restorana koji nude tzv. vijetnamsku kraljevsku kuhinju pa sve do restorana s francuskim specijalitetima što je kao i na svakom uglu pristupačan francuski kruh i kava, ostavština nekadašnjih kolonizatora.

Balkanska fatamorgana

Fatamorgana u Bui Vien Street

Nedaleko od samog središta grada u četvrti u kojoj se nalaze mnogi hoteli, restorani se nižu jedan za drugim. Ponuda je, osim vijetnamske kuhinje, internacionalna: hamburgeri, pizze, steakovi. No jedan restoran odskače i to prije svega nazivom: Balkan`s Restaurant. Prva nevjerica i pomisao da se radi o još jednom „izvornom“ restoranu u kojem su špageti bolonjeze azijski rezanci s kečapom, nestaje bacanjem pogleda na jelovnik: livanjski sir, hurmašice, janjetina s ražnja i ćevapi. Pravi pravcati ćevapi u somunu i to usred Sajgona? I: tko je zaslužan za ovo gastronomsko čudo usred Indokine? Odgovorni za miris ćevapa u Bui Vien ulici sjedi za šankom i daje upute osoblju. Odaziva se na ima Adi i rodom je iz Dervente. U moru pitanja koja se postavljaju sama od sebe prvo je: što jedan Dervenćanin radi u Sajgonu i to još za šankom vlastitog restorana? Odgovor je kao i mnoge sudbine osoba koji dolaze s prostora koji se nekad zvao Jugoslavija, povezan s ratom u devedesetima. Adijeva obitelj je iz Dervente prvo preselila u Bremen. No Njemačka nije bila zainteresirana za sposobne useljenike s bosanskohercegovačkom putovnicom i smislom za ugostiteljski biznis pa je obitelj Babić produžila za Australiju.

„Napokon kod kuće“

Gazda Adi i ćevapi