Razglednica iz Srebrenice – Peter i „Kuća povjerenja“

U „Kući povjerenja“

U lijepim i udobnim prostorijama „Kuće povjerenja“, dočekuju me Melika Malešević i Mladen Stjepanović. Melika je šefica ureda za Srebrenicu Fondacije AWO (Arbeiterwohlfahrt, projekat Heimatgarten Bremerhaven), donatora iz Njemačke. „Kako sam naziv kaže, naš zadatak je uspostava povjerenja među ljudima.

Mladen Stjepanović i Melika Malešević

Upravo 24. juna, biće tačno pet godina kako smo ovdje i cilj nam je bio da uradimo nešto za dobrobit ovih ljudi. Naš prvi projekat je bio pomoć mladim ljudima koji su zbog ratnih dejstava prekinuli redovno školovanje. Željeli smo da im pomognemo da dođu do bilo kakve diplome i da započnu vlastiti posao u javnom ili privatnom sektoru. Zahvaljujući susretljivosti njemačke Ambasade i njemačkog kontingenta EUFOR-a, uspjeli smo da 57 mladih pošaljemo u Rajlovac, da steknu osnovno obrazovanje, kako bi mogli dalje da privrjeđuju za život“, kaže Melika Malešević. „To nam je jedan od najdražih projekata, a poslije njega je došao onaj o pružanju ekonomske pomoći“, nadovezuje se Mladen Stjepanović. „Tada sam vidio koliko su ljudi različitih nacionalnosti spremni surađivati i živjeti zajedno i prije svega imati zajedničke poslovne ideje. Dakle, taj naš projekat 'Ekonomska pomoć', uvjerio me da su mladi ljudi ovdje spremni na suživot, bez bilo kakvih predrasuda. Žele da rade zajedno i tako doprinesu razvoju zajednice“, kaže Mladen.

„Preko 80 posto stanovništva Srebrenice živi van gradskog područja, neka sela su udaljena od grada i preko 50 kilometara, tako da smo mi stalno na terenu i snimamo njihove stvarne potrebe. Tako smo smatrali da u nekim dijelovima opštine treba da se otvori prodavnica, frizeraj ili pogon za proizvodnju košnica, jer je pčelarstvo u razvoju. Još uvijek ide projekat ekonomske pomoći za koju možemo biti zahvalni njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova koje je prepoznalo šta su stvarne potrebe ovih ljudi“, kaže Melika Malešević.

Srebreničani se bore da prežive – kao i svi ostali u BiH

Srebrenica nema zelenu pijacu, iako prostor postoji. „Vrlo je loša infrastruktura. Veliki je problem dovesti tu robu iz sela oko Srebrenice i vratiti se nazad. Mnogi ljudi koji žive u gradu imaju bašte i sami proizvode sve ono što im je potrebno“, kaže moja sagovornica. „Ali, nemaju svi bašte. Ljudi ovdje žive i u stambenim zgradama“, kažem. „Tačno, to je problem za ljude koji žive u zgradama ili povremeno dolaze ovdje, ali ja se nadam da će se i to uskoro riješiti.“

Ima i onih koji žive u stambenim gradama pa nemaju baštu

Situacija u Srebrenici nije baš sjajna, ali moram priznati da mi se činila još gorom prije mog dolaska. Ipak, ljudi ovdje žive bez međunacionalnih tenzija i bore se da prežive kao i svugdje u BiH.

Ne zaborav, nego ponos

„Ovdje, osim teške ekonomske situacije, mediji snose veliku odgovornost. Možda bi ta slika danas i u ekonomskom pogledu bila bolja, da se o Srebrenici govorilo i u pozitivnom smislu, da su se fine stvari afirmisale na način na koji je trebalo. Da se o Srebrenici govorilo kao o mjestu koje ima sve turističke potencijale, možda bi se ponovo vratili oni koji su nekada dolazili zbog banjskog turizma. Mislim da ljudi koji žive ovdje, nisu zadovoljni izvještavanjem o Srebrenici. Što se tiče međunacionalnih odnosa, možda su oni ovdje bolji nego bilo gdje u BiH. Međutim, malo lijepog možete da čujete ili pročitate o Srebrenici. Pogotovo sad, idu izbori i mi se pomalo pribojavamo. Ovo što mi radimo, uspostava povjerenja, dugoročan je proces, ali dobrim dijelom ti odnosi se poremete u izbornoj godini“, kaže Melika i napominje da se u Srebrenici događaju i lijepe stvari, ali tih lijepih stvari nema na malim ekranima ili u štampi, kaže.

A Srebrenica zaslužuje te lijepe stvari, jer breme koje nosi, preteško je. „Ne pokušavamo reći ljudima da zaborave, nego da budu ponosni“, kaže na kraju Melika Malešević.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Marina Martinović