Sretni dom ljubavi i pravde

Jedan od najvažnijih Kristininih projekata, koji se može vidjeti na njenoj prvoj samostalnoj izložbi u Kelnu, su „Zagrebačke mljekarice“. Svojim akcijama, takozvanim "happeninzima", uspjela je pokrenuti globalnu kritiku jeftine proizvodnje i odbacivanja vlastite tradicije. Broj radnih mjesta žena mljekarica koje donose sireve i maslac na zagrebačke tržnice se u kratkom vremenu prepolovio. Socijalna struktura mljekarica bila je narušena, podjednako kao i kultura njihovog življenja. Kristinine akcije, koje su pratili mediji, instalacija i fotografije mljekarica s kravom ispred Meštrovićevog paviljona u Zagrebu, imale su odjeka na zvaničnu politiku.

Tradicionalna nošnja iz projekta "Mlijeko i ljudi"

"Političari i njihove partije u Hrvatskoj reaguju na Kristininu kritiku. Njenu poruku počinju da koriste kao svoju političku platformu zaštite vlastite proizvodnje, tradicije i branda. Kristina trenutno pravi dokumentarni film koji se bavi tim fenomenom. Projekat je počeo 2003. i do danas se na tom polju se mnogo toga desilo i promijenilo", kaže galeristkinja Emira Krupić.

"Svaki čovjek je umjetnik"

Kristina Leko postavila je tezu da je svaki čovjek dio kulture i pokušala ju je dokazati. To se vidi na njenoj instalaciji "Bečka Secesija". U tom, kako ga nazivaju, hramu evropske kulture, napravila je Salon kulture, gdje su poznate mecene donijele radove iz svojih kolekcija.

Salon kulture iz projekta u bečkoj "Secesiji"

Istovremeno, ona je u saradnji sa austrijskom humanitarnom organizacijom Volkshilfe i uredom za nezaposlene, animirala ljude bez posla da naprave svoje crteže, podučila ih tome i po klasičnoj metodi koja se primjenjuje na likovnim akademijama, u video instalaciji kombinovala njihove radove sa radovima poznatih slikara, koji imaju visoku tržišnu i kulturnu vrijednost i koji su uzeti iz zbirki bogatih kolekcionara iz Beča. Posjetiocima se postavlja provokativno pitanje: Mogu li prepoznati razliku između crteža laika i skupih umjetničkih djela?“

Instalacija iz bečke "Secesije"

„To je poziv", kaže Leko, " da se kreativnost u svakom društvenom segmentu i individui cijeni i podupire. To je nastavak ideje Josepha Baeysa, koji je postavio tezu da je svaki čovjek umjetnik, i onoga što nam je on ostavio kao nasljeđe", kaže Kristina.

Kristina Leko se u svojim umjetničkim projektima bavi starijim ljudima, beskućnicima te strancima-migrantima. Dokumentirala je egzistencije i biografije ljudi od Zagreba preko Sarajeva, Beča, Njujorka, pa do Bona. Tako je i nastala bonska instalacija sa opisima života ljudi iz staračkog doma pod nazivom «Sretni dom pravde i ljubavi», koja se može vidjeti i na izložbi u Kelnu.

Dio instalacije "Sretni dom ljubavi i pravde" sa ispovijestima seniora-migranata

„Mi smo obični ljudi, koji su cijeli život teško radili. Ima nas svugdje i bez nas se ne može. Mi smo prodavači, čistačice, sekretarice, građevinski radnici", može se pročitati na jednoj od instalacija.

„Prva kćerka mi je umrla kada je imala šest godina. Potom i druga kada je imala četiri. Onda smo došli u Njemačku. Radili smo samo teške poslove. Muž se povrijedio. Dali su mu penziju. Od penzije smo živjeli u domovini. Kupili kuću. Ja radila kao ispomoć u kuhinji, dok se nisam razboljela. Muž umro. Kuću sam morala prodati."

„Ako ništa , na kraju života bi da malo proživimo. A šta je od te želje ostalo? Kriminalni geto za asocijalne strance i alkoholičare..."

"Priželjkujem kuću od drveta i stakla, boje zemlje. Priželjkujem ljude koji su otvoreni, tolerantni, koji nisu zavidni i koji su spremni da pomognu socijalnim slučajevima. Priželjkujem zemlju manje birokratsku, iskreniju i sa više poštovanja..."

Sve ovo može se pročitati u zapisima običnih ljudi, zapisima koji su dio prezentovanih instalacija.

Projekat «Sretnog doma» je Kristina Leko uradila u saradnji sa četiri socijalne ustanove u Bonu, među kojima je Starački dom, Caritas i Evangelistička organizacija za pomoć migrantima i izbjeglicama Blumenhof. Primjenom umjetničkih formi: slikarstva, fotografije i videa uključila je u projekat preko 70 ljudi, stanovnika socijalnih ustanova i sve što su oni uradili bilo je izloženo u muzeju u Bonu. Time stvara novi vid komunikacije, u kojoj nestaju granice između umjetnosti i angažmana za ljude.

U Bonu je srela i gospođu Mertens, koja je veliku pažnju posvećivala svojim haljinama, na kojima je modni detalj bio bijeli golub, kao simbol mira.

Tajna porodice gospođe Mertens

"Frau Margaretu Mertens", pojašnjava Kristina Leko, "upoznala sam u bonskom Caritasu, kada sam sa staricama pravila umjetnička djela. Imala je težak život i puno bolesti u porodici. Njena majka stalno je plakala. Samo je jednom bila sretna. Kada je hranila pacijente u sadašnjoj bonskoj "Landesklinici". Tražila je da posjetimo njeno mjesto sreće. Pokazala nam je bolnicu a onda nas je odvela u bolnički vrt.

Tamo je stajala spomen ploča na kojoj je pisalo: Nacisti su od 1939. do 1945. prema slobodnoj procjeni izršili eutanaziju nad 200.000 bolesnih i hendikepiranih ljudi i djece. U specijaliziranim odjelima za djecu „Kinderfachabteilungen" je 5.000 djece „u naučne svrhe“ najprije bilo na „posmatranju“ i „ispitivanju“ . Potom su otrovani. U drugoj fazi ubistava putem eutanazije od 1942. do 1945. samo je iz bonske bolnice "Provinzial Heil und Pflegeanstalt Bonn" 257 djece direktno transportovano u smrt."

Kristina je u svijetu moderne umjetnosti „specijalizirana za migrante i gastarbajtere" i to je dio njenog imidža. U Gracu je radila pet spomenika gastarbajterima, koji su zadužili svoje imigrantske zajednice. U saradnji sa Centrom za savremenu umjetnost i kustosicom Lejlom Hodžić, radila je projekat u kojem su predstavljeni razgovori sa strancima, poimanje sredine u koju su došli, nemoć koju su osjećali zbog rata i nemogućnosti da ga zaustave i osjećanjem krivnje. Prezentirala je i jednog Iračanina koji je 1997. iz Bagdada došao u Sarajevo i ostao tamo da radi kao grafički dizajner, iako je po struci inžinjer strojarstva. Uspješno vodi firmu i svojim roditeljima, braći i sestri šalje novac u Bagdad.

"Poželjela sam da obrnem tu perspektivu. Željela sam da vidim ko su ti stranci u Sarajevu i da li mogu preživjeti. I dok jedni stoje u redu ispred ambasada da pobjegnu bilo kuda, drugi su sretni da mogu ostati. Tako da je to moja misija, ja sam bazično dokumentarist u mojoj intenciji, trudim se obrnuti perspektive, okrenuti viđenje", kaže Kristina Leko.

Dio zarade socijalnim ustanovama

Saradnja sa k.u k. galerijom u Kelnu , koju vode Bosanka Emira Krupić i Nijemac Markus Kersting, Kristinu Leko je, kako kaže, veoma razveselila.

Galeristkinja Emira Krupić i hrvatska umjetnica Kristina Leko

"K. u.k. je jedna "up- and-coming" galerija, dakle galerija u usponu i ja sam, iako sam nešto starija isto tako "up- and-coming" umjetnica. Emira i Markus imaju specifičan ukus i hrabrost da se bave stvarima, koje se ne daju lako prodati. Zainteresirali su se i probali smo napraviti izbor mojih socijalnh projekata. Budući da se bavim socijalnim temama i da su mnogi radovi nastali u socijalnim ustanovama, ukoliko se prodaju u galeriji k.u k., trećina profita ići će natrag tim socijalnim ustanovama i ljudima s kojima sam radila. Između ostalog, željela bih da ti prihodi idu zagrebačkim mljekaricama, kojih je sve manje i koje su sve starije, da im se nešto napravi ili objavi knjiga o njima. Stoga me ova suradnja sa Markusom i Emirom sa K.u.K. galerijom jako razveselila, jer je to divno da su spremni za takav eksperiment i da im se to, dapače, jako sviđa", kaže Kristina Leko.

Autorka: Jasmina Rose

Odg. ur.: Azer Slanjankić