Obogaćuju austrijsku književnost, ali ipak neprihvaćeni

"Austrijanci naš jezik poistovjećivali sa svađama u tramvaju"

Aktivno sudjelujući u ovom procesu ona je u zadnjih nekoliko godina redovno organizovala dvojezične večeri poezije. Obično je čitanje poezije pratila gitara, a jezici na kojima je čitano prisutnima su, kako Austrijancima tako i doseljenicima, predstavljani, kaže

Kad su neki bučni na ulici ili tramvaju, Austrijanci odmah pomisle da su to Balkanci

Marija, u jednom sasvim novom svjetlu. „Za Austrijance je naš jezik do tada bio jezik ulice, bučan i glasan, jezik kojeg su slušali samo za vrijeme nekih svađa u tramvaju, a za naše ljude je njemački do tada bio jezik institucija, direktan i grub, tako da su svi uvijek bivali prilično oduševljeni tim što bi čuli i doživjeli“, objašnjava Marija Perić-Bilobrk.

Da društvo treba dati priliku i autorima sa doseljeničkom pozadinom, a da njemački jezik treba biti otvoren i za doseljenike, smatra i Hans Escher, bečki režiser koji je prije četiri godine osnovao udruženje „wiener wortstätten“. Ovo udruženje u prosjeku godinu dana prati i u radu podržava nekoliko autora-doseljenika, a Hans Escher smatra da je njihov pristup jeziku i književnosti inovativan i svjež te u svakom slučaju predstavlja obogaćenje za austrijsko društvo. „Autori sa kojima mi radimo mnogo bolje od nas Austrijanaca zapažaju izvjesne društvene promjene i fenomene i nude njihovu, nama novu perspektivu. To objašnjavam tako da je većina onoga što se njima lično u životu desilo direktna posljedica širih društvenih promjena, bilo padova sistema, bilo ratova. To je jako uzbudljivo jer nam ukazuju na stvari koji mi sami možda ne bismo ni primijetili“, objašnjava Escher.

Jezik i kultura su živi organizmi

Hans Escher

Dodatno, kroz djela stranih autora na njemačkom jeziku, društvo upoznaje i kulturu zemalja iz kojih autori dolaze, što u Austriji onda stvara bolju atmosferu za suživot, kaže Escher. Autori udruženja „wiener wortstätten“ sastaju se svake dvije sedmice i obostrano kritikuju radove na kojima trenutno rade. Na kraju godine sva djela budu objavljenja, a jedan pozorišni komad se čak i postavi na jednom od bečkih pozorišta.

„Postoje određena pisana i nepisana pravila koja važe u pozorišnom svijetu njemačkog govornog područja“, kaže Escher, „tako da je jedan od ciljeva takođe da olakšamo etabliranje autora sa doseljeničkom pozadinom u tim krugovima. Jasno je, naime, da postoje i ljudi koji smatraju da autori sa doseljeničkom pozadinom skrnave njemački jezik. Mi, sa druge strane, smatramo da su i jezik i kultura živi organizmi, da konstantno mijenjaju oblik i da je to jednostavno neminovno“, kaže Escher.

Jezik se neprestano razvija

„Wiener wortstätten“ objavilo je već četiri zbirke dramskih tekstova, a neki od autora koji su u udruženju napisali svoja prve radove, poput Dimitre Dineva ili Julije Rabinowitsch, u međuvremenu su poznati i traženi pisci. Prošle godine je „wiener wortstätten“ pratio i rad autora iz BiH, Alme Hadžibeganović i Semira Plivca.

Manje vrijedni da pišu na njemačkom?!

„U društvu pisaca postoje elitne grupe u koje se teško ulazi i u tom kontekstu smatram da bi trebalo biti više udruženja poput ovog. Za mene je to bilo jedno divno iskustvo, posebno je razmjena mišljenja sa drugim piscima i konstruktivna kritika nešto što pri pisanju zapravo najviše pomaže. Mada tako gledano to važi sa sve pisce, a ne samo za one sa doseljeničkom pozadinom“, kaže Plivac.

Semir Plivac u Austriji živi od 1992. Tada je imao 12 godina, a o pisanju na njemačkom jeziku i statusu takve vrste književnosti u društvu kaže sljedeće: „Pa, na to se gleda kao na nešto posebno, nešto specijalno, što ne mora značiti da je negativno. Mada je u društvu atmosfera prema strancima ipak takva da vi nekako sami smatrate da je to nešto manje vrijedno nego ono što napišu ljudi čiji je materinji jezik njemački.“

Zbirka izdata od "wiener wortstätten" i knjiga Marije Perić-Bjelobrk "PoeSieja"

Marija Perić-Bilobrk po ovom je pitanju dosta konkretnija. „Postoje ljudi koji su otvoreni i koji ovo što mi radimo cijene i podržavaju. Postoje, međutim, i profesori na Institutu za germanistiku koje sam lično upoznala i koji smatraju da njemački jezik treba ostati rezervisan za germanske narode. Činjenica je da autori kao što sam ja imaju jako malo prostora u njihovim medijima, da su stranci u kulturnom životu strašno slabo zastupljeni i da za tu vrstu kulture država jednostavno ne želi izdvojiti novac. A Austrijanci kao narod vrlo dobro znaju prezentirati stvari drukčijima nego što jesu. Znači 'vrlo smo tolerantni, divni smo itd.', ali kad se radi o konkretnoj pomoći onda je to, na žalost, sasvim druga priča.“

Autor: Emir Numanović

Odg. ur.: Marina Martinović