U Zagrebu živim, al' srce je u Posavini

Kad dvojica zapjevaju, treći kolje prase

„Uz sve napore, muke i jad najviše mi nedostaje moje selo, moja općina, moji ljudi. Utjehu si nalazim dolazeći svaki tjedan na prela iz Samobora u Zagreb“, priča Jure Ilić, rodom iz Johovca, sela koje se smjestilo između Doboja i Dervente. S roditeljima je 1992. godine spas potražio u Samoboru. Dva su mu brata ostala na ratištu. Rat je prošao, a Jure ostao u Samoboru. Ondje se oženio i dobio troje djece. Ali podići novi život u nepoznatoj sredini nije bilo lako. Sa stigmom okoline i pogledima ispod oka isprva se teško nosio.

Pera Karamatić i Jure Ilić

„Uvijek si bio Bosanac, doduše nekad samo u šali. Uvijek sam si uzimao srcu zašto nisam Jure, Jurica, prijatelj? U par slučajava došlo mi je da odem u stranu i zaplačem.“

Kako su godine prolazile postajalo je lakše, vrijeme je pokrpalo rane, a nova sredina prihvatila nove ljude. „Samobor je specifičan grad. Ali kad se Samoborci uvjere kakav si čovjek, ne može vam usfaliti ni dlaka s glave.“ Jure priča da je okolina s vremenom prihvatila Posavljake, ljude veseljake velikog srca i dobre duše, jer kako kaže ona posavska poslovica: Kad dvojica zapjevaju, treći kolje prase.

Umrli ne od bolesti, nego od jada i tuge

Jure se dobro snašao, ali njegovi roditelji nisu. „Gledaš s trećeg brda kako tvoja kuća gori. Moji roditelji nisu umrli od bolesti, nego jada i tuge. Ćaća je imao 67 godina, majka 64 kad su umrli. To nije bila bolest, to nije mogao biti rak. Rak je bila Posavina.“

Iako je u Samoboru pronašao drugi dom, pita zeljanica ipak mu je još uvijek draža od samobosrkih kremšnita. O povratku razmišlja, ali kaže još nije vrijeme. Treba podići djecu, osigurati im budućnost. Uvjeren je da će se kad tad vratiti u Posavinu, u selo Johovac, jer reći će „ono dolje ne vrijedi ostaviti.“

"Kad naš folklor ide u Bosnu, meni to vrijedi terapije. Dolje mi ne treba ni jela ni pila, samo onog čistog zraka kojeg smo izgubili.“

Baš kao i Anicu s početka priče, boli ga nepravda koju vidi u Bosni i Hercegovini. „Kad sam išao dolje, bilo je ružno od Bosanskog Broda napisati Srpski Brod. Od mog sela Johovca napisati Jovanovac. To je čista izmišljotina i otimačina.“

Sve imamo, ali u duši smo prazni

Pera Karamatić, rodom iz sela Komarice, sad živi kod sina u Brdovcu, nedaleko od Zagreba. „Kod sina sve imamo, ali u duši smo prazni. Sin još nije otišao u rodno mjesto jer ne zna kako će se osjećati, hoće li to moć' podnijeti.“

U selo ide redovito, išla bi i češće da ima struju, ali oni tamo traže previše. Dok se ne vrati ondje otkud su je otjerali, Pera rado dušu voli napojiti na sijelima i prelima sa svojim Posavljacima. Kaže, starost bi voljela provesti u Posavini - djeca joj također.

Autor: Goran Prokopec

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić