1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Načela EU

isac/dw

Evropska unija je jedinstven vid organizovanja država. Ona nije ni federalna država, niti konfederacija država, ali ni klasična međunarodna organizacija.

https://p.dw.com/p/GCAA
Nacrt Ustava EU
Nacrt Ustava EUFoto: AP

Od kada su pre više od pedeset godina osnovane prve Zajednice pa do danas, Evropska unija i njene institucije (organi) su u stalnom procesu menjanja. Glavne reforme su vršene izmenom Osnivačkih ugovora, a poslednja reforma je svoj izraz našla u Ugovoru o ustavu za Evropu, koji je u procesu ratifikacije u državama članicama i, stoga, još uvek nije stupio na snagu. Osnivački ugovori Evropske unije čine takozvane primarne izvore komunitarnog prava, dok sekundarne izvore prava čine obavezujući pravni akti koje donose institucije EZ.

Vrste akata EU Obavezujući pravni akti koje donose organi EZ su:

  1. uredba (regulativa) – opšti pravni akt koji obavezuje u celini i direktno se primenjuje u državama članicama,
  2. uputstvo (direktiva) – obavezuje države članice kojima je upućena u pogledu cilja koji treba postići i roka i
  3. odluka – obavezuje u celini subjekt kom je upućena. Preporuke i mišljenja su akti koji nisu pravno obavezujući.

Komunitarno pravo

Komunitarno pravo ili pravo evropskih zajednica je pravo koje je nastalo u okvirima tri Zajednice: Evropske zajednice za ugalj i čelik, Evropske ekonomske zajednice i Euroatoma. Subjekti komunitarnog prava su države članice EZ, organi tj. institucije EZ, kao i fizička i pravna lica koja imaju državljanstvo, odnosno sedište u nekoj od država članica.

Načela na kojima se zasniva EU

Sloboda, demokratija, poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravna država, poštovanje osnovnih prava kako su postavljena u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i poštovanje nacionalnih identiteta država članica.

Evropski lideri na okupu - EU Samit u Berlinu (2007.)
Evropski lideri na okupu - EU Samit u Berlinu (2007.)Foto: AP

Princip podele vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, koji karakteriše moderne demokratske države, u Evropskoj uniji je zamenjen principom institucionalnog balansa. Ovaj princip proistekao je iz jedinstvenog karaktera institucionalne strukture EU koji se ne može poistovetiti sa strukturom institucija vlasti u savremenim državama. Već kratak pregled institucija EU ukazuje na činjenicu da je zakonodavna vlast podeljena između Saveta i Evropskog parlamenta, a izvršna između Saveta i Komisije.

Ovakve nadležnosti institucije EU imaju samo u tzv. prvom stubu integracije kojeg čine Evropske zajednice (Evropska zajednica, Euroatom i Evropska zajednica za ugalj i čelik čiji je Ugovor o osnivanju inkorporiran u Ugovor o osnivanju EZ). U druga dva stuba, koji su stubovi saradnje država članica, Savet ima odlučujuću ulogu, dok su nadležnosti drugih institucija dosta umanjene. U ova dva stuba (Zajednička spoljna i bezbednosna politika i Pravosudna i policijska saradnja u krivičnim stvarima) Evropska unija funkcioniše kao klasična međunarodna organizacija, odnosno u njima nema nadnacionalnosti kao u prvom stubu. Pomenuta tri stuba zajedno čine Evropsku uniju.

Institucionalni balans

Institucionalni balans podrazumeva da sve institucije EU funkcionišu isključivo u okviru nadležnosti koje su im poverene Ugovorom. Prilikom vršenja tih funkcija one ne smeju narušiti nadležnosti drugih institucija EU. O poštovanju ovog principa brine se Sud pravde.

Nadnacionalnost

Da bi jedna organizacija bila nadnacionalna ona u sebi mora istovremeno sadržati sledeće elemente nadnacionalnosti:

  1. postojanje organa u kojem službenici organizacije rade isključivo u interesu organizacije, a ne predstavljaju države članice iz kojih dolaze i od čijeg su uticaja u svom radu nezavisni;
  2. obavezujući pravni akti koje donosi organizacija obavezuju kako države članice koje su glasale za, tako i one koje su glasale protiv njih;
  3. odluke koje donosi organizacija direktno obavezuju fizička i pravna lica u državama članicama, čak i bez donošenja sprovodećih akata države članice;
  4. postojanje sudskog organa čija je nadležnost obavezna (države članice ne mogu birati da li će svoje sporove rešavati pred ovim sudom), a odluke obavezujuće i konačne.