Parlatanska posla

Predmet ne pohađaju strani studenti, kojima bi jedan takav kurs bio potreban za nastavak studija, nego domaći studenti, koji su se pravopisom i drugim sličnim zavrzlamama već bavili u osnovnoj i srednjoj školi.

Predavači su im isti oni nastavnici koji već godinama, a neki i decenijama, potpisuju diplome budućim nastavnicima i profesorima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika.

Prvo što čovjeku i logičaru padne na pamet jest da oni nisu dobri predavači, jer eto njihovi pitomci nisu bili u stanju nikoga ničemu naučiti, pa sada profesori-doktori moraju na uštrb svog naučnog razvoja spasavati jezik naš nesretni. Ali ako je tome tako, šta ih onda uopšte preporučuje za taj prosvetiteljski napor, kad uprkos diplomama, i udžbenicima, i recenzijama, i nastavnim planovima i programima koje oni potpisuju obrazovni sistem nije u stanju opismeniti čak ni buduće akademske građane?

“Univerzitet- fabrika intelektualne magle”

Ili se tu ne radi o nekom ozbiljnom, potrebnom i korisnom učenju svoga jezika, nego o ideološkom markiranju teritorije, koja se patriotima uvijek čini veća u jeziku nego u prirodi? Jer univerzitet odavno nije prostor rezervisan za razum i nauku nego prije i više fabrika intelektualne magle, plantaža kadrovika, pogon za proizvodnju i plasman patriotskog softvera.

Da nije tako, dragocjeni etcs-bodovi ne bi se na prvoj godini kršili u sticanje znanja koje bi trebalo biti uslov za prijem na fakultet. (Jer zašto bi inače pravopis i glasovne promjene studentima bio korisniji od Pravila osnove lične higijene, ili Pravila seksulanog općenja, ili Općeg kursa disanja?) Ali pošto jeste tako, niko ne razmišlja o ukidanju bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika kao općeg predmeta, nego u naučno-patriotskom frontu buja odlučnost da se maternjem jeziku u nužnosti i važnosti pridruži i predmet maternja historija.

(Istovremeno se svim sredstvima nerazuma bojkotuje nastojanje pedagoga i psihologa da se u obrazovanje budućih učitelja i nastavnika uvedu nekakavi standardi, usklađeni s dobrom evropskom praksom, koji će osigurati da u razrede sa školskim dnevnicima ulaze odgajatelji a ne ikvizitori.)

Pitanje je godine kada će broj akademskih radnika postati veći od broja studenata i kada će se odgovor na najvažnije naučno pitanje, normu nastavnika, potražiti u produžetku studija na šest ili sedam godina.

Tada bi se za opći predmet, pored maternjeg jezika i maternje povijesti) mogla kandidovati trenutno u općepredmetanju zanemarena maternja književnost. Jer zašto bi sudbonosna pitanja o tome da li se mjesna zajednica piše velikim M i/ili velikim Z bila važnija od toga koliko polovina ima poema Na pravi sam ti put majko izašo?

Biće, biće…, posla

Zaista, biće tu posla i za naučne institute, a ne samo za fakultet! Jer važna pitanja niču kao gnjide poslije rata, humanistika je pred velikim izazovom da na sve njih odgovori. Koliko se samo kvalitet života ljudi popravi (!!) svaki put kad se pred uvaženim komisijama i kolegama odbrane teze s naslovima:

Evrovizija kao simulakrum: Vukovi pjevači i električne gusle. Ili:

Cezura iza petog sloga u svadbenom desetercu krajiških pisama Odavde Hume Međedovića. Ili:

Odgojni aspekti domogojne gange u domoljubnoj poeziji domovinskog rata. Ili:

Feminističko čitanje recepata i jelovnika u Tuturuzi i šeh Meci Odalije Nametka Ili:

Diskurzivni pristup konstruktu stilističke motorike dvotaktno konfigurisanog gender-identiteta. Ili:

11000 Buzdovana, 1001 noć i 101 dalmatinac: binarni kod u povlaštenim pozicijama teksta. Ili:

Veznik i u zavisno-nezavisnim rečenicama na primjerima govora iz lašvanske doline i okoline Ustikoline: Ili:

Migracije stećaka u bosanskohercegovačkoj književnosti. Ili:

Refleksi jata u prenosima lige šampiona. Ili:

Doprinos proze u farmericama iz Sandžaka ranom otkrivanju dojke. Interdisciplinarni pristup. Ili:

Ježeva kućica. Deminutiv kao metafora dijaspore. Itd.

U svjetlu ovakve blistave epistemološke budućnosti veliki je izazov ovladati pravilnim udaranjem zareza, ili riješiti dilemu zavrće li s J prema vratima ili prema prozoru. Odrasli u feudalnoj državi, bez sigurnosti i perspektive, u sjeni latentnih krvoporolića, izloženi intelektualnom nasilju i osuđeni na doživotnu socijalnu nepravdu, šta mogu ovi mladi ljudi više očekivati od humanistike na prvoj godini studija od toga da im uvede nekog reda u interpunkciju.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić