Kraj mita o Tuarezima

Nakon pada libijskog moćnika, pukovnika Gadafija, mnogi Tuarezi koji su se borili u Libiji došli su natrag u svoju domovinu – sjeverni Mali – naoružani do zuba. Započeli su ustanak za nezavisnost te proglasili tuarešku državu – „Azavad“. S njima su se u paketu pojavili i radikalni islamski ekstremisti - bliski al-Kaidi - dobro iskoristviši trenutak. Rezultat svega toga nije samo uništeno svjetsko kulturno naslijeđe, nego i krvava borba za vlast u sjevernom Maliju te kraj jednog mita..

Zalazak sunca. Karavane se šarmantno vuku preko dina, siluete deva natovarenih solju ocrtavaju se na pijesku. Muškarci u plavoj odjeći jašu na čelu – to je naša predodžba Tuarega, hranjena čežnjama za avanturom i čarom pustinje. Takav imidž dugo je koristio i samim Tuarezima, na primjer tijekom poznatog glazbenog „Pustinjskog festivala“. Od 2000. svake godine tisuće se zapadnjaka okupljalo u oazi Esakane, sjeverno od legendarnog grada Timbuktua, te slavilo mit o Tuarezima.   

Najkasnije danas taj se mit rasipa kao što pijesak prolazi kroz prste. Umjesto tuareških karavana pustinjom prolaze džipovi krcati tmurnih bradatih muškaraca s kalašnjikovima i crnim islamističkim zastavama. Danas i među Tuarezima ima krijumčara droge i ljudi, otmičara, terorista i trgovaca oružjem. U Sahari se dobro zarađuje, a umjesto zlata i soli danas su u igri cigarete, oružje ili kokain. Moralno posrnuće ili pragmatična metamorfoza?

„Nomadski pastiri u pravo smislu postojali su do 19. stoljeća. Situacija se promijenila, često u negativnom smislu. Postali su biznismeni. Još uvijek se koriste golemim pustinjskim prostranstvima, samo na drugačiji način.  Između ostalog, došlo je do pojave kriminalnih bandi, vjerskih fundamentalista koji bez milosti koriste novonastalo stanje, često uz pomoć svih sredstava moderne tehnologije“, tvrdi Daouda Maïga iz Kidala, grada na dalekom sjeveru Malija.

Tuarezi su sami uništili svoj mit. Zapravo, to je jedna tragična priča, čiji uzrok leži u proizvoljnom iscrtavanju granica afričkih država od strane kolonijalnih sila, prije svega Francuske. Bez da ih je itko pitao, Tuarezi su se našli raštrkani u nekoliko različitih država, te se još od tada bore za nezavisnu državu. Mnogi mladi Tuarezi su iz protesta protiv malijskog režima sedamdesetih i osamdesetih godina iseljavali u Libiju, gdje su u Gadafijevim vojnim logorima obučavani za gerilce. Kasnije su pokrenuli velike ustanke koji su nemilosrdno skršeni, naročito tijekom devedesetih godina. Nasilje rađa nasilje – Tuarezi su u stvari miroljubiv i ljubazan narod, ali i ponosan, te je logično da će postati neprijatelji onima koji im čine zlo.

Sada su, što je još tragičnija priča, postali žrtve vlastitog ponosa. Doduše, sekularni pokret MNLA proglasio je nakon travanjskih borbi sekularnu tuarešku državu Azavad, ali uz skupu cijenu. U njihovoj je zavjetrini, naime, djelovao jaki radikalni islamistički pokret „Ansar Dine“, kojem vodi moćni Tuareg po imenu Iyad Ag Ghali. Ovaj Gadafijev borac na raspolaganju ima novac, oružje i najbolje kontake s al-Kaidom islamskog Magreba. Većinu Tuarega s islamskim ekstremistima ne veže mnogo toga, no želja za nezavisnom državom je u naručje Ansar Dine odvela i glazbenike poput Ibrahima Ag Alhabiba, dosadašnjeg vođu glazbene skupine Tinariwen, dobitnika nagrade Grammy. Očajnički savez s vragom, čije posljedice još nije moguće predvidjeti. Islamisti su u Timbuktuu uništili svjetsko kulturno naslijeđe, što budi loše uspomene na talibansko rušenje Budinih kipova u Afganistanu.

Snovi Tuarega, mitovi, nadovi – pod užarenim se suncem Sahare pretvaraju u fatamorgane, a pustinjskim zrakom i dalje svjetlucaju varave slike plemenitih plavih muškaraca.