Sirija na rubu ponora

Za Ujedinjene narode trenutno postoje samo dva cilja: prvo se mora zaustaviti krvoprolićee i drugo, mora se sve učiniti kako bi se u ubuduće spriječila još masovnija ubistva. Nakon masakra u mjestu Hula sa više od stotinu mrtvih – među njima i velikog broja djece i žena – jasnije je nego ikada do sada da UN-u prijeti neuspjeh. Režim Bashara al-Assada se i dalje beskrupulozno drži na vlasti. Doslovno se prelazi preko leševa. I međunarodna zajednica nije u stanju da uradi ništa više izuzev da iznova protestira pooštrenim tonom. Istovremeno, primjetno se radikaliziraju i dijelovi sirijske opozicije, čiji je otpor sve militantniji i nudi radikalnim grupama polje djelovanja.

Režim bez budućnosti

Zemlja se nalazi na ivici ponora. Ljudi ginu svakodnevno i sve se više strahuje da će, neovisno od prirode i vremena izlaska iz postojećeg konflikta, doći do dugogodišnjeg građanskog rata. Pri tom je već odavno jasno da Assadov režim više nema budućnosti. Čak i njemu lojalne pristalice u državnom aparatu neće više moći previdjeti sve veću izolaciju od strane međunarodne zajednice, kao i to da Assad provođenjem najbrutalnijeg nasilja više neće imati kontrolu u zemlji. Ne može se, međutim, reći da njegovo rušenje neće dovesti do još krvavijeg scenarija, pogotovo jer opozicija nije do sada uspjela ukloniti strah od progona i osvete, raširenu preko državnih propagandnih medija, među tamošnjim vjerskim manjinama.

Obaveza Rusije

Moskva je u posljednjoj rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a doprinijela tome da se režim u Siriji neobično oštro kritizira. To je bitno polazište da se Rusiji konačno ukaže na to da bi dugoročno u cijelom regionu mogla izgubiti na uticaju ukoliko i dalje bude podržavala režim. Zbog toga ona mora da ponudi pouzdanu perspektivu u cilju očuvanja svojih interesa u Siriji i nakon završetka Assadove ere. A ako ni to ne pomogne? Rizici od intervencije spolja su tako veliki da je to do sada s pravom bila tabu tema za međunarodnu zajednicu. No, koliko još dugo? Ako sve opcije propadnu i ubistva se nastave, prije ili kasnije će doći trenutak u kojem se zabrana razmišljanja o tome više neće moći održati i kada će se iznova odvagati šanse i rizici.

Autor: Reiner Sollich / Senad Tanović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić