Štednja, reforme ili dugovi?

Od 2007. je privredna moć Grčke smanjena za petinu. S obzirom na tu činjenicu ne treba čuditi da će usprkos svim naporima u pravcu štednje te usprkos otpisu dugova stopa zaduženja i sljedeće godine porasti - na 160 posto ukupnog društvenog proizvoda zemlje. Za mnoge je upravo Grčka najbolji primjer da način na koji njemačka kancelarka Merkel pokušava izaći na kraj s krizom vodi u slijepu ulicu. To se prije svega odnosi na njeno inzistiranje na štednji i sanaciji državnog proračuna.

Po mišljenju Gernota Erlera, političara njemačkih socijaldemokrata, upravo to se pokazalo i prilikom nedavnih izbora u Europi: "U više je navrata politika štednje izgubila na izborima. To je bio slučaj u Nizozemskoj, Rumunjskoj, Grčkoj i na kraju u Francuskoj."

Štednja je "out"

Upravo su izbori u Francuskoj promijenili trend u Europi. Sada je štednja "out", dok je rast "in". To je primjećeno i u Berlinu. Još prošlog tjedna je njemačka vlada izglasala okvirni program za poticanje privrednog rasta. U dokumentu se kaže da je ključ za veći rast povećanje konkurentnosti, a da bi se to postiglo potrebno je provesti strukturne reforme. Drugim riječima to znači: nema dodatnog svježeg novca.

Njemačka oporba smatra da je to samo zavaravanje publike novom retorikom, budući da povećanje konkurentnosti znači smanjenje plaća i fleksibiliziranje tržišta rada, što u krizom zahvaćenim zemljama dovodi do povećanja broja nezaposlenih.

Ali to nije sasvim korektno. Vlada kancelarke Merkel je predložila da se za strukturne reforme koriste sredstva Europske investicijske banke i Strukturnog fonda Europske unije. Kada se to zbroji radi se o sasvim lijepoj svoti, objašnjava i Alexander Alvaro, potpredsjednik Europskog parlamenta: "Posljednjih godina su mnoge zemlje zatražile ta sredstva i ona su im odobrena, ali na kraju ih nitko nije uzeo. Posljedica je da sada postoji pravo na oko 250 milijardi eura koje zemlje članice ne uzimaju." Neki kritičari kažu da zemlje u krizi čak nisu u stanju ni uzeti u ruku novac koji leži pred njima na stolu. Ali postoji i drugo objašnjenje: one nisu u stanju osigurati čak ni četvrtinu iznosa potrebnog za neki projekt, koliko je njihov udio.

Ne "ili-ili" već "i-i"

Francuskom predsjedniku sve to predugo traje i on se zalaže za brza rješenja: veći porezi na bogataše, europske obveznice i naprosto nova zaduženja. Ali tako daleko ne želi ići čak ni njemačka oporba. Socijaldemokrati bi radije novi privredni rast financirali sredstvima iz poreza na financijske transakcije.

Pomoć francuskom predsjedniku stiže međutim s druge strane Atlantika. Američki dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Paul Krugman, naziva europski način rješavanja krize "štednjom do propasti". U gostujućem komentaru uglednih njemačkih novina Handelsblatt on piše: "Predstava da će mjere štednje dovesti do povećanja konjunkture nije uvjerljiva, a u uvjetima koji vladaju danas je apsurdna."

Po mišljenju Thomas Straubhaara, predsjednika hamburškog Svjetskog privrednog instituta, rasprava koja se vodi u Njemačkoj - "štednja ili rast" - je pogrešna. Po njegovom mišljenju je rješenje u istovremenosti i jednog i drugog. "Europa treba u razumnoj mjeri i strategiju privrednog rasta i politiku štednje." Ali za razliku od štednje, rast se ne može uvesti dekretom. A osim toga on treba i vrijeme, naglašava potpredsjednik Europskog parlamenta Alexander Alvaro: "Nažalost ne postoji takvo čarobno gnojivo, kojim bi postigli da sutra širom Europe samo cvjeta cvijeće."

Autor: Danhong Zhang / Zoran Arbutina

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić