200112 Friedrich der Große

Friedricha mnogi smatraju izuzetnim kraljem. Slavnim vojskovođom, ali prije svega puku bliskim vladarem. "On se bavio pjesništvom, filozofijom, glazbom, umjetnošću, gradio je dvorce - i bio je najveći PR-menadžer svog vremena", kaže povjesničar Jürgen Luh. Bio je vrlo zabavan, šarmantan, obrazovan ali i vrlo samouvjeren. Friedrich bi danas dobro pasao u neki talkshow.

Buntovni prijestolonasljednik

Friedrich je na svijet došao jedne tmurne noći, 24. siječnja 1712. Dinastija Hohenzollern s njime je dobila jedinog prijestolonasljednika u kojeg su svi polagali svoje nade. U početku mladi princ nije bio presretan zbog ove odgovornosti koju je trebao ponijeti. Bio je nježno, osjetljivo dijete koje je radije čitalo, provodilo vrijeme s majkom i starijom sestrom Wilhelminom nego što bi provodio vrijeme jašući s ocem naviklim na vojničku disciplinu. I dogodilo se neizbježno: otac i sin se nikako nisu slagali. Kao osamnaestogodišnjak, mladi je princ pokušao pobjeći, što mu nije uspjelo. Završio je u tamnici trpeći očevo šikaniranje. Najveću je cijenu za sve pak platio jedan njegov bliski prijatelj: Hans van Hermann, koji mu je bio pomagao u bijegu, pogubljen je pred prijestolonasljednikovim očima.

Kroćenje goropadnika

Ono što je potom uslijedilo, bilo je za ondašnje vrijeme uobičajeni odgojni proces. Mladića je trebalo slomiti. Prvo su Friedricha po nalogu njegova oca, oženili princezom Elisabeth Christine von Braunschweig-Bevern. Bio je to aranžirani brak. Par je proveo samo nekooliko sretnih zajedničkih mjeseci u dvorcu Rheinsberg, smještenom sjeverno od Berlina. A potom je svako od njih više-manje krenulo svojim putem. No tu je Friedrich još više razvio svoju naklonost prema umjetnosti, posvetio se glazbi, filozofiji, oko sebe okupio zanimljive ljude, koji su i sami puno pisali, slikali, čitali. Tu su se dogodile i prve čuvene muške sjedeljke, na kojima su se pruski princ, a kasnije kralj i intelektualci tog doba susretali, jeli, pili i raspravljali. "S vremenom su ove sjedeljke izgubile na zamahu. Dugotrajna sjedenja dovela bi ponekad to toga da bi gosti jednostavno zaspali za stolom", objašnjava pisac i povjesničar Tillmann Bendikowski.

Vladar i reformator

31. svibnja 1740. došao je kraj bezbrižnom prijestolonasljedničkom životu. 28-godišnji Friedrich je nakon smrti svog oca postao vladarom Prusije. To nije bila država koja danas nosi taj naziv, već kraljevstvo razbacano po područjima na kojima se nalaze današnje njemačke savezne pokrajine Berlin i Brandenburg, zatim Poljska, te mala enklava na zapadu Donja Rajna. Prusija se prostirala na više od 1.000 kilometara i zahvaćala najrazličitije kulturne prostore na kojima se govorilo njemački, francuski, nizozemski i poljski.

Mladi vladar je brzo stekao ugled reformatora. Naredio je ukidanje tada potpuno uobičajenog mučenja, što u praksi i nije baš skroz uspjelo. Bio je protiv kmetstva, naložio je da se stanovništvu dijele žitarice, zalagao se za sadnju tada još relativno nepoznate biljke krumpira, te objavio čuveni edikt o vjerskoj toleranciji. Friedrich je imao indiferentan odnos prema religiji, ali i vrlo pragmatičan odnos prema doseljenicima iz drugih kultura. On je u protestantskoj Prusiji naredio da se grade džamije za muslimanske pridošlice, te katedrala za katolike.

Vojni pohodi i disciplina

No pruski je vladar imao i mračnu stranu. Friedrich Veliki je bio bezobzirni vojskovođa, koji je vanjskopolitičke ciljeve pokušavao ispuniti uz pomoć svoje jako naoružane i dobro obučene vojske. Regrutacija običnih vojnika provodila se vrlo okrutno, obuka je bila bezobzirno teška, a dezerteri su bili kažnjavani na vrlo nasilni način. Svejedno, vojska je ovog monarha, koji je od svojih vojnika tražio bezuvjetnu poslušnost, obožavala.

Friedrich je brojne svoje bitke vodio osobno. Bio na bojnim poljima, a kako tvrde neki, u opasnost je pri tome dovodio i vlastiti život. Razumio se u probleme vojne taktike i vođenja ratova. Ipak, isto je tako bio je odogovoran i za poraze s brojnim žrvama, dok je pobjede postizao stavlajajući sve na jednu kartu. Bio je hazarder čak i kad su mu njegovi čansici savjetovali da učini drugačije. Godinama je vodio rat za teritorij, gubio i pobjeđivao da bi na kraju postao kralj kojeg se poštuje i kojeg se plaši. Pri tomu su stotine tisuća ljudi, vojnika i civila, izgubile život. Friedrich II. nije se dao ometati. I tako je svoju zemlju izgradio u europsku velesilu.

Smrt i ostavština

Nakon ratova vratio se u Berlin kao bolestan čovjek. Bilo mu je 51 godina. "Svakog dana izgubim po jedan zub i napola sam oduzet od kostobolje", napisao je tada iznureni monarh. No tek 23 godine kasnije, 17. kolovoza 1786. umire u svom omiljenom dvorcu Sanssouci. Njegova želja da ga sahrane pored njegovih omiljenih pasa na terasi dvorca, nije mu ispunjena.

Sarkofag mu leži u Garnizonskoj crkvi (grobnici pruskih kraljeva) u Potsdamu. "Tamo gdje je najmanje želio ležati, sad leži pokraj svog oca", kaže provjesničar Jürgen Luh. Kasnije je mrtvi vladar nekoliko puta bio preseljavan. Tek 1991. sarkofag se vratio u Sanssouci. Klima se promijenila. Do tad su se samo konzervativci kleli u pruske vrline i osjećaj odgovornosti. Nacisti su Friedricha bili zloupotrijebili u svoje svrhe, a u DDR-u su ga dugo smatrali feudalnim eksploatatorom i despotom. "U ovoj jubilarnoj godini možemo promatrati ovaj povjesni lik i nitko se ne mora bojati da bi na Friedrichov 300. rođendan mogao zavladati neki novi prijeteći, ratni pruski duh", sumira današnje raspoloženje autor i povjesničar Tillmann Bendikowski.

Autorica: Cornelia Rabitz/ S. Kobešćak

Odg.ured: Željka Telišman