Društvo i policija godinama sumnjičili žrtve

Njemački nedjeljnik Der Spiegel piše:

„Semiya Simsek se prisjeća kako je svojevremeno kao 14. godišnja djevojčica željela posjetiti svog oca, koji je prethodno pogođen sa dva metka u glavu. U bolnici ju je zadržao policajac koji je rekao da je najprije mora saslušati. Pitao ju je: 'Da li je vašem ocu prijećeno?' 'Da li je imao oružje?' Odgovorila je da je imao nož koji je koristio za rezanje cvijeća i da nije imao neprijatelja. Istovremeno je Adila Simsek, Semyina majka, u policiji saslušavana nekoliko sati. Službenici su željeli znati da li je bila u svađi s mužem, da li je njen muž imao ljubavnicu. Adila je plakala. Njen muž je ležao na samrti ali je policajci nisu željeli pustiti da ga posjeti jer su je sumnjičili za ubistvo. Navodno je sa jednim svojim tetkom iz pohlepe ubila muža. Upravo ona koja je cijeli život provela sa svojim mužem i kojeg je još voljela kao i prvog dana kada ga je upoznala u jednom selu na jugu Turske.

Lažne optužbe sa ogromnim posljedicama

U međuvremenu je prošlo 11 godina. Semya Simsek je izrasla u mladu djevojku. Isto toliko vremena je prošlo dok je policija utvrdila ko je ubica njenog oca. To nije bila supruga, niti turski krijumčar droge, kao što su istražitelji najprije pretpostavljali. Envera Simseka, prodavca cvijeća je u 38. godini života. usmrtila neonacistička banda. Desničarski teroristi Uwe Bohnhard i Uwe Mundlos su godinama ubijali po Njemačkoj. Enver Simsek je bio njihova prva žrtva. Uslijedilo je još devet, sve dok 4. novembra 2011. neoncistički duo nije izvršio samoubistvo.

Semya Simsek kaže da su društvo, mediji i policija godinama sumnjičili žrtve. To je imalo velike posljedice. Rodtelji Envera Simseka su prekinuli kontakt s njegovom porodicom. Policija je ispitivala susjede. Enverovi roditelji nisu vjerovali snahi. Stan Simsekovih je pretraživan, komšije su počele tračati. U školi je Semya bila označavana kao kćerka jednog dilera. 'Policajci ne znaju šta su uradili mojoj porodici', izjavila je. Ona kaže da su ubistva koja su počinili neonacisti stvorili novo nepovjerenje i da postoje još mnoga otvorena pitanja. Semya Simsek trenutno radi kao odgojiteljica u Frankfurtu na Majni. Na ljeto naredne godine planira iseliti u Tursku, kao što je to učinila i njena majka. Kaže da se u Njemačkoj više ne osjeća dobro. Mnogi poznanici su joj, kako kaže, uputili izvinjenje zbog toga što su njenu porodicu bez razloga optuživali. No, o osjećajima može razgovarati samo sa malim brojem ljudi. Često telefonira sa Gamze Kubasik čiji je otac također ubijen. Gamzina majka to nikada nije preboljela i od kada su na televiziji prikazana lica stvarnih ubica, spavati može samo uz pomoć tableta. Majka Elif vjeruje da bi njen muž Mehmet još bio živ da su policijski službenici vodili adekvatnu istragu. Ona vjeruje da joj je „Njemačka ubila muža.“

Sada su na potezu Hrvati

List Die Presse piše o potpisivanju pristupnog ugovora Hrvatske sa Evropskom unijom:

„Brzo provođenje traženih reformi se isplatilo. Evropska unija će međutim do jula 2013. pratiti njihovu dalju provedbu, posebno kada je u pitanju reforma privrede, službi sigurnosti i tržišta. No, najvaća prepreka je prevladana. Nakon proglašenja nezavisnosti 1991. se na jednu evropsku perspektivu Hrvatske nije moglo ni pomisliti. Hrvatska nezavisnost je u Evropi bila sporna, srpske trupe su bile zauzele skoro jednu trećinu zemlje. Tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je zbog svog nedemokratkog ponašanja doprinio izolaciji Hrvatske. Tek nakon njegove smrti 1999. , izbora Stjepana Mesića za predsjednika i izborne pobjede socijaldemokrata 2000., za Hrvatsku se otvorila evropska perspektiva. Ugovorom o pristupanju predviđeno je da Hrvatska postane punopravnom članicom 1. jula 2013. nakon što se u ovoj zemlji održi referendum o pristupanju i sve zemlje članice EU-a obave proces ratifikacije.

Autorka: Belma Fazlagić-Šestić

Odg. urednica: Jasmina Rose