Kako sam preživio Srebrenicu

Poslije tri mjeseca provedenih u srpskim zatvorima Nezir Đozić je razmijenjen. U Srebrenicu se uprkos svemu, vratio među prvima. Nezir Djozić je stariji čovjek. Penzioner je i sada živi sam u selu nadomak Srebrenice. Julskih dana 1995. godine, kada je Mladićeva vojska zauzela enklavu, Nezir se prisjeća ovako: „Pucalo se, pucalo nekoliko dana, mi smo se malo skrivali po potocima od granata. Međutim, kada smo vidjeli srpsku vojsku da ide prema našim kućama, ja sam napustio selo.“

Put u neizvjesnost

Ostavio je Nezir kuću, imanje i sve što je u dotadašnjem životu stekao radeći u šumariji kao majstor za motorne pile. Ponio je samo malo hljeba u torbici jer druge hrane nije bilo. U Potočare nije smio. „Plašio sam se, kažem ti otvoreno, da ne ostanem tamo i možda bih i ostao da sam otišao.“ Sa hiljadama drugih Nezir je krenuo na put u neizvjesnost. „Kažu nam ide se na Buljim, odatle u Konjević polje pa na planinu Udrč. Ja sam za Udrč čuo, ali nisam znao gdje je. Išli smo kroz šumu u koloni. Najednom je nastala pucnjava. Kolona je upala u zasjedu. Pao sam iza jednog drveta, oko mene su padali mrtvi i ranjeni ljudi,“ priča Nezir.

Preživjeli Nezir Đozić

„Tamo čujem poziv preko megafona: izlazite, predajte se, ovdje je Međunarodni crveni krst, zaštićeni ste, ovdje je ambulanta, izađite i ponesite ranjenike. Ja nisam vjerovao i nisam htio ići tamo. Krenuo sam nazad, oko mene je bio užas, pred očima mi je i sada slika čovjeka bez obje potkoljenice“, priča Nezir i nastavlja: „Nisam se ja prepao, uplašio... ali sam se ukočio kada sam vidio čovjeka koji vrišteći govori 'nemojte me braćo ostaviti'. Bio je ranjen granatom ili zoljom. Nije imao jednog oka. Bio je sav krvav i obje noge su mu do koljena bile otkinute. Krv je lila i on se na rukama otisnuo niz jedan potok.“

Pročitajte na sljedećoj stranici: Glad i Strah